Kada ne radim, dakle vikendom, praznikom ili kada sam na godišnjem odmoru, redovito uzimam dnevne novine, iako je u njima sve manje i manje dobrih tekstova, ali ih se ipak može naći. Za mene je čitanje novina neradnim danom navika, bilo na kavi, bilo doma. Jednostavno sam ovisan o novinama. I zbog toga se državnim praznicima često osjećam izgubljeno, prolazim pored kioska s novinama, a na njima ništa s današnjim datumom. Sve je to ipak razumljivo, jer i novinari i svi zaposleni u novinskoj industriji imaju pravo na slobodan dan, kao i svi ostali.
No, kasnojutarnja šetnja 22.06. na državni praznik (Dan antifašističke borbe) donijela mi je iznenađenje. Mahinalno sam bacio pogled na kiosk i imao sam šta za vidjeti, sve (ili uglavnom sve) dvevne novine su izašle taj dan. Uzeo sam novine naravno, sjeo u kvartovski kafić i čitao uz kavu. I tek naknadno sam se sjetio da to znači da radnici u novinskoj industriji nisu imali praznik kao većina zaposlenih. I čisto sumnjam da im je to plaćeno kao prekovremeni rad sa satnicom većom za 50 posto.
Na osnovu gore opisanog iskustva sa Danom antifašističke borbe, očekivao sam da novine izađu i 25.06. na Dan državnosti. No, već dan ranije sva izdanja su izašla i za sutrašnji dan, pa tako ništa od novina na kioscima za Dan državnosti. Pošto izdavači novina nisu dali objašnjenje zašto su na jedan praznik novine osvanule u prodaji a za drugi nisu, ostaje jedino da se nagađa, pa ću i ja to napraviti. Najvjerojatnije mi se čini da je izdavačima bilo previše da u četiri dana budu čak dva dana bez svojih izdanja u prodaji (mada je uobičajeno da novine ne izlaze i po dva uzastopna dana, 25. i 26. prosinca, kao i za Uskrs i Uskrsni ponedeljak), i svi su izabrali da dnevnici izađu 22.06., jer da su izašli 25.06. sigurno bi neke udruge digle glas zbog nepoštovanja Dana državnosti. I tako su izdavači između Dana antifašističke borbe i Dana državnosti izabrali da im neradni bude ovaj drugi praznik.
No, još se nešto zanimljivo desilo vezano uz ta dva praznika. Nešto što navodi na zaključak da je još jedna institucija imala jednaku dilemu (Dan antifašističke borbe ili Dan državnosti), mada je tu jasno da nije bilo nikakve dileme. Naime, bilo je prigovora na adresu Zorana Milanovića da nije bio prisutan na misi za Domovinu na Dan državnosti koju je služio kardinal Josip Bozanić u crkvi Svetog Marka. Milanovićev odgovor je bio logičan, da ide na mise kad je u pitanju vjerski praznik, što Dan državnosti definitivno nije. Tu se sad postavlja sasvim logično pitanje: zašto je kardinal Bozanić za Dan državnosti služio misu a za Dan antifašističke borbe nije, jer ni jedan ni drugi nisu vjerski? Odgovor je jednostavan: Crkva Dan državnosti osjeća kao svoj praznik, dok Dan antifašističke borbe ne osjeća, to uostalom Crkva ni ne krije.
Tako smo zahvaljujući vlasnicima novina i Crkvi saznali da postoje važniji i oni manje važni praznici, koji se obilježavaju tek reda radi, jer tako jebiga piše u Ustavu. Tek tako da se ljudima da na znanje. No, vidjećemo što nas čeka u skoroj budućnosti, možda je ovo samo naznaka trendova i možda vlasnici novina odluče ostati dosljedni i ko zna, možda dočekamo i to da novine izađu recimo na Uskrsni ponedeljak.
Post je objavljen 28.06.2012. u 16:31 sati.