jedna brana koja ničemu ne služi...osim ponekad...
dva bicikla...
prekrasan, kišom oprani dan...
zelenilo i jastreb koji klizi na povjetarcu...
pogled na vinograde i oni savršeni bijeli oblačci koji su se rasuli nebom...
i hrpa poljskog cvijeća među kamenjem...
i bijeli leptir...
i opet u meni puca ona brana, koja zaustavlja tugu, da navali svom silinom...
pri pomisli na plavi auto koji nema tko voziti...
i sav onaj nered koji mi je u njemu ponekad i smetao, a sada toliko nedostaje...
toliko je toga, što sam zaustavila negdje ispod površine...
i ljutnje i tuge i straha i svega pomalo...
a taj čovjek kraj mene...sve je to prošao...
suze su ipak probile branu...
i bijes je...onog trena kada je cimerica opet tjerala mačku...
a mačka je utihnula čim je ona izašla iz stana...
i ostavila bezvezno pisamce, bez pozdrava...
kako se uopće ponašati ljudski?
hoće li ikada...ijedna kiša, isprati silinu ljudske zlobe?
nesporazuma, sebičnosti, laži i svih sitnih pakosti?
Post je objavljen 26.06.2012. u 15:32 sati.