Ljudi su mi stalno govorili o nekom paničnom napadu kojeg su doživjeli, a ja nisam shvaćala do prije par dana. Nakon normalnog razgovora s dečkom odjednom mi je nenormalno počeo dizat živce i nisam mogla disat. Udaranje rukom u zid da bol prođe nije mi strano, ali bol i dalje nije prolazila. Počela sam panično skidat majicu, izašla na terasu, ali i to nije pomoglo. Suze su mi nekontrolirano klizile niz lice. Još uvijek se pitam šta mi se u tom trenutku dogodilo. Da li je moguće da su mi emocije koje su se skupljale mjesecima, a možda i godinama izašle na površinu? Da li se ne želim suočiti s nečim šta me grize iznutra? Mislim da sam zaboravila šta znači izbacit sve osjećaje na površinu i taj trenutak kad sam probala doveo me do tog da ne mogu disat.
Mislim da su osobe koje se mogu suočit sa svim svojim manama najjače osobe jer znaju šta je krivo i to mogu izbrisat, promijenit, ako to one same žele. Nekad sam bila takva, i danas sam, ne mogu reći da nisam, al prepoznavanje osjećaja u zadnjih godinu dana strana mi je riječ. Od količine posla, ne stignem sjest i razmislit o svemu i ne stignem suočit se s onim šta me boli. Ne želim se probudit u 50 godini i shvatiti da sam nešto krivo napravila i da nisam ništa poduzela u vezi toga.
Post je objavljen 26.06.2012. u 02:20 sati.