Marketing
Orah
Orah
U neka sretna vremena je povrh imanja Slavka Kneževića raslo toliko debelo orahovo stablo da su ga jedva četiri čovjeka rukama mogla obuhvatiti , a na njemu su rasli orasi taman toliki koliko je i jaje , pa čak i veći. O visini tog stabla i ne pitaj.
Mnogi domaćini nosili su te orahe da zasade na svojim imanjima , a oni nisu iznicali , ako negdje i bi , onda se slablo poslije osuši , ili počne rađati tako slabo i sićušno da bi ga damaćinu bilo korisnije posijeći. Stari ljudi bili su poprilično dokoni pa su željeli doznati tajnu zašto je orah takav i zašto se samo tu primio, pa bi noću odlazili do oraha tragom priča koje bi izmišljaji susjedi.Orah je bio česta tema razgovora , a bogme i ponos našeg sela kojim bi se hvalisali gostima kada bi nam došli ili kada bi mi negdje otišli. Marko Kolar govorio je kako Slavko noću zaliva taj orah vodom koju donosi sa nekog tajnog izvora ili možda čak sa starog bunara.Drugi su opet tvrdili kako su Slavko ,a i njegovi stari uvijek bili pobožni pa ih je to dragi Bog nagradio. Slavko bi svake jeseni na svoj tavan složio možda i pet kola krupnih oraha , nešto od toga on proda , nešto naravno utroši u kolače domaćica Kata , a kad se fino osuše i kad vani veje snijeg , njogova djeca pored peći koja veselo pucketa i zagrijava dom , krckaju orahe kao male vjeverice, a na Božić kad dođu čestitati djeca Slavko ih daruje krupnim orasima. Taj krupni orah bio bi svakome drag dar , em mu se čudiš što je tako krupan , em svoja usta natopiš nekim divnim okusom , i povrh svega obuzme te neka milina pomisliš li da je to što si pojeo zalivano nekom čarobnom vodom , ili da je ta voćka obasuta Božijom milošću, onda si sretan što poznaješ Slavka koji je eto izgleda kod Boga odabran pa ga On čudesnim orasima nagradio. Slavko nije zasadio taj orah , nije ni njegov otac , pa ni djed koji je pričao Slavku još dok je bio mali , kako je taj orah iznikao sam , valjda ga je neka ptica ispustila u letu i to baš na sredinu te parcele , pa kad je tanani prutić počeo da jača i da se razvija , zasmetao im i htjedoše da ga posijeku , ali neka stara baba , tko zna koja i čija reče da ga ostave. Još za prvoga roda dođe silan narod da se isčuđava i krsti. Rađao je orah svake godine sve više i više , rađao bi čak i kada bi orasi neke godine u ovom kraju izdali. Kako su stasavale nove generacije , one bi se iznova čudile orahu velikom, i tragale za tom dalekom tajnom. Jedne prilike kad se kod Slavka pekla rakija skupili se sudjedi i prijatelji , i kad je Marko Kolar već popio stao dosađivati Slavku da mu kaže gdje je taj izvor sa kog donosi čarobnu vodu kojom zaliva orah.
-Nema nikakvog izvora , njega samo zaliva kiša , k'o i tvoj orah ili bilo čiji. Reče mu Slavko. A pijani Marko na to opet ustvrdi :
- Ima , ima , dok nećeš da kažeš.
I tad neko sve to prekide pjesmom, a Marko zamućena pogleda oćuta gledajući plamen u kazanu.
Slavko se dok je bio mali igrao oko tog oraha , penjao se po njemu , i u njegovoj krošnji provodio dane , isto su radila i njegova djeca. Krađa voća oduvijek je postojala u našem kraju , ali taj orah niko dirao nije , da li iz pobožnog straha ili divljenja , ne zna se. Orasi sa tog stabla kolačima su davali poseban ukus , pa kad bi se narod okupio nekom prigodom kod obitelji Knežević samo bi pogledom a bogme i rukom tražio na trpezi kolače sa orasima. I sve tako godinu za godinom , jesen za jeseni , sve dok jednog vrelog ljetog dana iz vedra neba pogodi grom to ogromno stablo , polomi ga i sprži. I tada dođoše ljudi da se čude , šta ostade od onakvog oraha i da utješe dobroćudnog Slavka. Onda Marko Kolar reče kako je presušio taj izvor sa kojeg je Slavko donosio vodu i zalivao stablo , pa ga je grom morao spržiti. Oni drugi rekoše kako se Slavko ogriješio o Boga pa mu je to kazna ili opomena. Nešto poslije Slavko je očistio to mjesto na kome je bio orah , i nadao se da će opet nekad tu izniknuti orah , taman ne imao krupne plodove. Falio je orah tu na tom mjestu , gdje je bio ko zna koliko godina , falio je Slavku da u njegvoj hladovini zapali cigar duhana i da se tako prisjeti šta je kao mali budan sanjao u njegovoj krošnji , falio je njegovoj djeci to posebno mjesto za igru, falio je orah i zrakama sunca koje su se jutrom provlačile između njegovih grana i listova , falio je i kiši koja se nekad mogla tiho i lagano spuštati kapljicama sa lista na list sve dok ne dotakne žedno tlo. Falili su ukusni orasi djeci iz susjedstva , Katini kolači više nisu bili tako posebni i ništa nije bilo kao prije. Tog oraha više nema , Bog ga dao , Bog ga uzeo , ni on nije mogao trajati vječno, ipak ostala je priča. Ostao je i Slavko mada sad jako star , i on se sprema da pođe negdje gdje su orasi tko zna kakvi, djeca su mu otišla daleko , predaleko , zato što više nije bilo oraha da ih prigrli svojim granama i svojim žilama ukorijeni u ovu zemlju.
Emir S. Nišić
Post je objavljen 24.06.2012. u 22:42 sati.