Ovijena paučinastim mislima sudbine stojim na još jednom od nebrojenih raskrižja svojeg postojanja i ne znam kamo poći, jer kojom god stazom krenem, uvijek na njenom kraju postojiš ti kao neminovnost od koje ne mogu pobjeći, a i ne želim, jer u tvom postojanju i ja postojim, u tvom sanjanju i ja sanjam, u tvojoj ljubavi i ja volim i život i oblake i kiše i more, more i slana milovanja plime na uzavreloj koži koju ni vjetrovi ne mogu ohladiti dok sanja tvoje dodire.
I još jednom krećem jer znam gdje ću te naći, tebe, postojanog kao stijena koja se nadvija nad dubinama mojih pjesama, tebe koji znaš dotaknuti i najtajnije strune moje duše tebi zauvijek okrenute. Ti, u meni, samnom, ovijen paučinastim nitima sudbine...postojiš.
Post je objavljen 21.06.2012. u 12:31 sati.