Promatram čudesan uzorak nalik tkanju nevidljive ruke, mreži koju je netko pleo ili konstelaciji razbacanih zvijezda, i razmišljam... kad ne bih imao što bih bio. Imao što?
U meni još uvijek odjekuje vrlo dirljiva priča koju sam nedavno odgledala. Glumački bračni par Paul Bettany i Jennifer Connelly u ulogama bračnog para Darwin. Charles pred objavu svoga životnog djela, fizički i psihički rastrgan između osjećaja dužnosti prema svome radu (znanstvenoj istini do koje je došao) te konvencija vremena i dogmi vjere kojoj se nakon obiteljske tragedije okrenula njegova voljena supruga (a koje će njegov rad neizbježno narušiti). Dok shrvani bračni par traži i (ne) nalazi smisao ili utjehu, jedno u znanosti drugo u vjeri, njihov tragedijom narušen odnos nagovještava onu oluju u daljini, koja nadolazeći sve jače tutnji među emocionalnim zidovima njihova svijeta. Koliko će ono što mora učiniti povrijediti osobu do koje mu je najviše stalo, koliko za osobu do koje joj je najviše stalo treba učiniti. S njegovim spoznajama o postanku vrsta dolazi novo doba i neizbježan sraz evolucionista i kreacionista. Ubili ste Boga Charles! -viču novi glasovi. U spoznaji da je tako, ili u vjeri da nije, nema utjehe, ni za jedno od njih dvoje. Ni jedno utjehu nije sposobno naći samostalno, sve dok kao par zajednički ne prepoznaju ono čudesno tkanje života i svemira koje ih unatoč znanosti, unatoč vjeri, unatoč sreći i tuzi, zemlji i nebu, životu i smrti, unatoč svemu poznatom i nepoznatom, postojećem i nepostojećem, neraskidivo veže.
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!...
...A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.
Post je objavljen 21.06.2012. u 00:30 sati.