EU NE OBVEZUJE HRVATSKU
DA PRIVATIZIRA IZVORE
ILI VODOOPSKRBNE SUSTAVE !
Hrvatska je relativno bogata vodom, međutim prema saznanjima Zelene akcije, ima mnogo razloga za zabrinutost. Zalihe pitke vode u RH svakodnevno su ugrožene, nepropisnim odlaganjem otpada, industrijskim onečišćenjem, i nepotrebnim radovima na regulaciji vodotokova. Zelena akcija do sada je više puta kritizirala javno poduzeće Hrvatske vode zbog krajnje upitnih zahvata „uređenja“ vodotokova. „Ovakvi zahtjevi najčešće se pravdaju obranom od poplava, no postoje sumnje da je vrlo često pravi razlog zbog kojeg se provode eksploatacija šljunka i upošljavanje goleme građevinske operative koja je klijentelistički povezna s Hrvatskim vodama“ – piše u publikaciji koja je objavljena u sklopu projekta“ Utjecaj hrvatskog pridruživanja EU na zdravlje i okoliš" koji financira Europska unija kroz program IPA INFO 2009.
U publikaciji dalje piše da je tijekom 2008. upravo zbog pritisaka koji je dolazio iz Hrvatskih voda u saborsku proceduru upućen prijedlog Zakona o vodama koji je po više osnova bio protivan zahtjevima Okvirne Direktive o vodama ( legalizacija aktivnosti poput eksploatacije šljunka mi pijeska neprimjerena valorizacija biološke i krajobrazne raznolikosti, neuključivanje odredbi o sudjelovanju javnosti u upravljanju vodotokovima itd.)i to unatoč tome što je već postojala verzija prijedloga Zakona u potpunosti usklađena sa zahtjevima direktive koju je tim neovisnih stručnjaka napravio po narudžbi tadašnjeg Ministarstva regionalnog razvitka, šumarstva i vodnog gospodarstva. No verzija Zakona koju su promovirale Hrvatske vode nije prošla te je na kraju donesen Zakon koji je dobro usklađen sa zahtjevima Okvirne Direktive o vodama ( Zakon o vodama iz 2009.)
No politika lošeg upravljanja vodama imala je podršku i u najvišim razinama vlasti, pa je krajem listopada 2011 Vlada RH usvojila Zakona o vodama koje je opet dopustio eksploataciju šljunka.
Zadržavanje prirodne morfologije vodotokova ima važnu ulogu u smanjenju šteta od poplava, očuvanju razine podzemnih voda i prirodnog pročišćavanja voda. Osim eksploatacije šljunka problem je i ilegalna gradnja u vodo zaštitnim područjima. Jedan od primjera aktivnosti koje mogu predstavljati prijetnju zalihama pitke vode je i slučaj Golf and Country Cluba Zagreb gdje se ilegalno eksploatirao šljunak u vodo zaštitnom području,, a ilegalno su građene i zgrade koje su tek naknadno legalizirane.
Prema saznanjima Zelene akcije, kontrola zdravstvenoj ispravnosti vode za piće u više se županija ne provodi dovoljno često, a negdje se ta analiza uopće ne provodi iz razloga što nadležna županijska tijela ne plaćaju provedbu analiza - piše u publikaciji „ Utjecaj hrvatskog pridruživanja EU na zdravlje i okoliš“
Okvirna Direktiva o vodama na primjeren je način vrednovala važnost očuvanja prirodne morfologije vodotokova i vodenih ekosustava, što je pak vezano i za očuvanje zaliha pitke vode, kao i sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama.
U hrvatskim uvjetima je to pozitivan pomak, jer nadležnim institucijama očuvanje prirodnog stanja vodotokova do sada nije bilo visoko na listi prioriteta, dok se sudjelovanje javnosti nastojalo izbjeći s objašnjenjem da u upravljanju vodenim resursima pravo glasa trebaju imati isključivo stručnjaci.
Zelena akcija naglašava da na razini Europske unije ne postoji nikakva legislativa ili politika koja bi obvezivala ili poticala Hrvatsku da privatizira izvore vode ili vodoopskrbne sustave. Većinom vodovoda u zemljama EU upravljaju javna poduzeća.
Zelena akcija se izričito protivi svakom obliku privatizacije poduzeća koja upravljaju vodnim resursima i vodoopskrbnim sustavima. U veljači 2011. Zelena akcija se s drugim nevladinim strukovnim i vjerskim organizacijama usprotivila prijedlogu izmjena Zakona o vodama koje su otvarale prostor privatizaciji Hrvatskih voda. Prijedlog izmjena Zakona je ubrzo i povučen.
Zelena akcija će i dalje pratiti sva događanja u vezi sa legislativom o zaštiti hrvatskih voda.
Najvažnije Direktive EU za zaštitu voda i nadzor zdravstvene ispravnosti vode za piće su :
Okvirna Direktiva o vodama ( 2000/60/EC)
Direktiva o komunalnim otpadnim vodama ( 91/271/EEC)
Direktiva o vodi za piće (98/83/EC)
Okvirna Direktiva o vodama ( 2000/60/EC) nalaže da zemlje članice EU imaju obvezu spriječiti daljnja uništavanja te poboljšati i uspostaviti što bolji status vodnih sustava, kao i kopnenih sustava i močvara koje izravno ovise o vodi. Njen cilj je postići „dobar ekološki i kemijski status“ voda do 2015. u cijeloj EU.
Direktiva se bavi čimbenicima vodenog ekosustava:
1. kvalitetom vode koja može biti ugrožena industrijom, poljoprivredom i slično
2. količinom vode koja može biti ugrožena prekomjernim crpljenjem
3. poremećajem vodnog režima rijeka
4.vodnim staništem koje čini morfologija rijeka jezera i obale, a koje može biti ugroženo kanaliziranjem, urbanizacijom i obradom tla.
Direktiva veliku važnost pridaje sudjelovanju javnosti u upravljanju vodnim resursima i predviđa više mehanizama kojima bi se ono trebalo osigurati. Direktiva je u hrvatsko zakonodavstvo prenesena kroz Zakon o vodama iz 2009. (NN 153/09). Tim je zakonom definirano dunavsko i jadransko vodno područje.
Direktiva o komunalnim otpadnim vodama ( 91/271/EEC) s nadopunom iz 98. godine (98/15/ EEC) govori o prikupljanju, tretmanu i ispuštanju otpadnih voda. Direktiva je utvrdila obvezu prikupljanje i obradu otpadnih voda u svim naseljima i područjima ekonomske aktivnosti većim od 2000 ekvivalent stanovnika ( mjera proizvedenih otpadnih tvari) te industrijskim i poljoprivrednim kompleksima, čija je proizvodnja otpadnih voda veća od 4000 ekvivalent stanovnika. Direktiva je propisala pročišćavanje voda do drugog stupnja čistroče.
Za otpadne vode važna je Direktiva 2008/1/EC o sprečavanju i nadzoru onečišćenja (IPPP Direktiva, te Nitratna direktiva 91/676/EEC , radi se o nitratima u poljoprivredi. Najvažniji domaći pravni akti su Zakon o vodama (NN 153/09) Pravilnik o ogranoičenim vrijednostima emisija otpadnih voda (NN 153/09) i Pravilnik o dobroj poljoprivrednoj praksi u korištenju gnojiva NN 56/08)
Direktiva o vodi za piće (98/83/EC) utvrđuje standarde kvalitete vode za krajnje potrošače vode iz slavine i nalaže da voda za piće mora biti zdravstveno u propisanim vrijednostima parametara i čista. Propisana je obvezna redovita kontrola za najučestalije uzroke zagađenja vode za piće na ukupno 48 mikrobioloških i kemijskih parametara koji najčešće onečišćuju vodu. Najvažniji domaći pravni akti u koje je prenesena Direktiva o vodi za piće je zakon o vodama (NN 153/09) i Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08) .
Post je objavljen 20.06.2012. u 23:56 sati.