Pregled posta

STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA 2

DIO II

BIT, STRUKTURA I POSTUPAK EUROPSKE AKCIJE

Europska Akcija je pokret za oslobođenje i samostalnost Europe i njezinih naroda. Njezin je cilj Europska prisegnuta udružba. Mi pod tim razumjemo savez država sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom, ali uz po mogučnosti neograničenu samostalnost u unutarnjoj, kulturnoj, gospodarskoj i novčanoj politici pojedinih zemalja članica. Europska prisegnuta udružba treba dakle današnje tvorevine pod tuđim odlukovrhovništvom, EU i NATO, zamijeniti i povratiti Europu kao velesilu u svjetsku politiku.
Prvi odsječak na tom putu za slobodnu Europu je iznovična uspostava slobodnog izražavanja mišljenja. U posljednjim desetljećima su u brojnim europskim zemljama stupili na snagu zakoni koji građanima zabranjuju da slobodno izraze svoje misli na političkim područjima od životne važnosti. U takve tabu-zone spadaju primjerice politika useljivanja, rasna problematika i istraživanje novodobne povijesti. Takvih zakona-brnjica ima posebice u Saveznoj Republici Njemačkoj, u Austriji, Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj. Ali i u drugim državama je slobodna riječ uz pomoć dvoličnih „zakona proti diskriminaciji“ grubo ograničena. Prva faza naše osloboditeljske borbe morati će biti prosvjećujući pohod za istinu, slobodu i pravdu.
EUROPSKA AKCIJA (EA) formulirala je svoja načela u svojih 7 ciljeva. Njezin je znamen zlatan europski križ u prstenu na plavoj pozadini. Svaki Europljanin po podrietlu koji podupire tih 7 ciljeva dobrodošao je kao suborac. Prima ga voditelj mjesnog uporišta stiskom ruke ili se kao pojedinačni borac ili podupiratelj prijavljuje direktno u središnjem tajništvu. Budući dužnosnici EA-e potpisuju stanovitu obvezu.
EA nije udruga i nije stranka. Nema ni pravilnik, ni članove, ni članarine. Mi smo pokret – i to organiziran pokret. Operativne jedinice EA-e su njezina uporišta. Ona su glede osoblja i novčano samostalna, određuju dakle svoje upravitelje i financiraju svoje akcije iz vlastita džepa. Osim toga, ovisno o svojim novčanim mogućnostima, plaćaju mjesečne doprinose u zentralnu kasu. Polovica primljenih doprinosa ide zemaljskim upravama, druga polovica stoji na raspolaganju središnjici (tajništvu, promidžbi, školovanju i t. d.). Djelatnost suboraca je počasna. Izdaci se mogu naknaditi. Pored počasnih djelatnika načelno su potrebiti i suradnici u punom radnom vremenu koji gospodarski ne bi smjeli biti ucjenjivim i čije životne potrebe EA stoga mora namiriti. To pogađa posebice upravitelje, govornike i publiciste koji idu u javnost. Njih se mora platiti - ne stoga što rade, nego kako bi mogli raditi. Stoga također tražimo dobrotvore i darovatelje. EA ne želi birokraciju i nikakvo klubaštvo; računa sa sposobnošću oduševljenja, maštovitosti i discipline suboraca, pa i u novčanom pogledu. Drugačije negoli s takvim svojstvima, nije moguć osloboditeljski pokret.
Uporišta se sastoje od trojice do sedmorice ljudi koji stanuju ili u istom mjestu ili u zemljopisnom susjedstvo. Voditelj uporišta je na licu mjesta odgovoran za planiranje i provedbu političkih akcija, što ih predlaže ili nalaže vodstvo EA-e. On provodi i vlastite akcije, za koje misli da imaju smisla glede sedam ciljeva. Osim toga školuje svoje suborce u političkim i svjetonazornim pitanjima. On ih u tu svrhu tjedno poziva na sastanak uporišta. Sabire novac za akcije i za doprinos u središnju blagajnu. Njegovi suborci su samo njemu poznati. Ne vodi se nikakva središnja popisnica običnih pripadnika uporišta.
Voditelji uporišt
nekoga određenog područja podređeni su područnom voditelju. Svi područni voditelji neke države zajedno tvore zemaljsko voditeljstvo. Članovi zemaljskog voditeljstva određuju voditelja zemlje kao predsjedatelja.
U Europskoj akciji djelatno je sedam specijalnih odjela pod njihovim odjelnim voditeljima:

središnje tajništvo
riznica sa središnjom blagajnom
javni rad (tisak/film/ton/svjetski mrežopis/izdavačka kuća/otprema)
školovanje i rad s mladeži
pravno savjetništvo
gospodarsko savjetništvo
sigurnosno-zaštitarska služba

Vrhovna ustanova za načelne odluke EA-e je Europski zastupnički sabor. Ono se sastoji od zemaljskih voditelja svih europskih država u kojima EA djeluje i odjelnih voditelja gore navedenih specijalnih odjela.

Ustroj EA-e:
Europski zastupnički sabor
Zemaljsko voditeljstvo Odjelna voditeljstva
Područni voditelji
Uporišni voditelji

Suradnja u okviru EA-e slijedi iz načela podredbenosti: svaka razina radi po mogućnosti samostalno u smislu 7 ciljeva u skladu općenitih naputaka nadređenih organa. Zemaljsko i odjelno voditeljstvo usko surađuju i nadopunjuju se međusobnim dogovorom. Za važne unutarnje odluke (primjerice isključenje visokih dužnosnika) uspostavlja se sudbeno povjerenstvo. Pripadnici uporišta koji se ogriješe o 7 ciljeva, koji povrijede drugarsku i sljedbeničku dužnost ili na drugi način naškode EA-i isključuju se po upravitelju uporišta u dogovoru s područnim upraviteljem iz daljnje suradnje. Isključenje uporišnih voditelja u dogovoru sa zemaljskim voditeljstvom preuzimlje na sebe područni voditelj.

Nalozi sigurnosne službe dosljedno se izvršuju.
Načelne sastavke i općenite naloge donosi zastupnički sabor pomoću naše međumrežne stranice www.europaeische-aktion.org. Za posebne naloge postoji službeni put. Treba nastojati da svaki dužnosnik nema više od približno pet do sedam sljedbenika s kojima neposredno mora surađivati. Cjelokupan javni obavijesni i promičbeni materijal biti će, po mogućnosti na svim jezicima, na raspolaganju na našoj mrežopisnoj stranici. Stranica je istodobno središnje upravljačko sredstvo kojim se šire izvješća i potiču akcije. Tu će se EA također ograditi od lažnih prijatelja ili protuplodotvornih akcija. Svaka zemaljska uprava s vremenom oblikuje svoj vlastiti odjeljak na zajedničkoj stranici.
Sve se nîti zasad združuju u središnjem tajništvu. Za neupućene je ono prvi dodirni i obavijesni naslov. Tu se također najavljuju svi nadnevci priredaba EA-e, s jedne strane kako bi se zanimateljima na njih moglo ukazati, s druge strane kako bi se izbjegli sudari. Zemaljske uprave kasnije uspostavljaju svoja vlastita tajništva.
Posebna brižnost se mora pridati školovanju kadrova, govornika i mladeži. U tu svrhu treba redovito priređivati večernje priredbe, tečaje krajem tjedna i ljetna logorovanja. Ta izobrazba treba ne samo prenositi znanje, nego i školovati sposobnosti i buditi svijest o stilu. Hoćemo da kod nas stil i sadržaj budu istovjetnim.


EA organizira – na zemaljskoj, područnoj ili uporišnoj razini – konkretne političke akcije kao i kulturne priredbe, stvara ustanove gospodarske samopomoći. Primjeri:

Političko-promičbena djela: poštanske i preporučene pismopošiljke, akcije raspačavanja letaka, mrežopisne akcije, akcije stajanja s (europskom!) uličnom glazbom ili uličnim kazalištem, prosvjedi (demonstracije), govorničke priredbe, transparenti na mostovima autocesta, leteći baloni ili motorni zrakoplovi, svakovrsni govornički nastupi sve do vozila sa zvučnikom na tuđim priredbama...
Kulturne priredbe: Koncerti klasične ili (zaprave!) narodne glazbe, kazališne izvedbe, književne večeri, filmske projekcije (svagda uz stolove s izloženim knjigama!), govornički i tjelovježbeni tečaji, narodni plesovi krajem tjedna, športske priredbe, utemeljba pjevačkih zborova, orkestara, glazbenih kapela, povorke s igrokazima i fanfarama...

Rad s mladeži: Potpora i novoutemeljbe udruga mladeži, udruge učenika i studenata, športske i kulturne grupe...

Promičba obitelji: dječje grupe, savjetovališta za trudnice i dojilje za buduće majke, ponuda dobrih dječjih knjiga, večeri čitanja priča, lutkarsko kazalište, susjedska pomoć...

Gospodarska samopomoć: Akcije i ustanove korisne za zajednicu, utemeljba zadruga, zadružnih osiguranja i banaka, udruga proizvodača i potrošača, n.p. potpora bioloških ratarskih pogona i domaćeg obrta...

Načelno za kraj: Europska akcija hoće biti prilagodljivim organizamom. Mi nismo udruga kao što su to stranke koje imaju nepokretno ustrojstvo, ali zato poput pelena mekan program što se iz oportunizma u svako doba može mijenjati. Naši ciljevi su čvrsti, ali strukture po mogućnosti gibke kako bi se mogle prilagoditi novim situacijama i zahtjevima. U pronalaženju odluka teže dotični skupovi načelnoj suglasnosti. Autoritarno upletanje s jedne strane ili glasovanje s druge trebaju ostati izuzetkom. Najveći utjecaj trebali bi imati najsposobniji, najinteligentniji i najpouzdaniji. S tom predhodnom napomenom ozbiljujemo u Europskoj akciji načelo odanosti. Odanost se izgrađuje na odgovornosti i na svijesti o odgovornosti, a ne na duhu podložništva. Svi dužnosnici čine svoj posao kako najbolje znaju i najsavjesnije. Službe se preuzimlju na ograničeno vrijeme; kad se pojavi sposobniji, svatko se rado povlači sa svoje dužnosti i traži za sebe ono mjesto u sudioništvu za koje je najprikladniji. Time već hoćemo u Europskoj akciji uvježbati onaj državni oblik koji smatramo primjerenim za buduću Europsku prisegnutu udružbu: to je meritokracija t.j. „društvena prevlast stanovitog narodnog sloja, što se ističe učinkovitošću i zaslugom.


DIO III

GEOPOLITIČKO STAJALIŠTE EUROPSKE AKCIJE


Europa

Eurazijski poluotok što ga nazivljemo Europom zauzimlje glede zemljine mase središnje mjesto. Njezine se obale otvaraju atlantskom prostoru, a kopnom je povezana s Rusijom i Azijom. Južna Europa tvori most prema Africi.
Taj povoljni geoplitički položaj omogućivao je europskim državama u prošlosti veliku proširidbu moći. S druge strane je Europa kao malen i ranjiv potkontinent stalno u opasnosti da ju pregaze prostorno tuđe sile. Njezina povijest je obilježena obrambenim borbama proti Hunima i Arapima, Mongolima i Turcima. Samorazdiranjem u oba svjetska rata Europa si je međutim iskopala svoj vlastit grob. Baštinici njezine moći postadoše američki kapitalizam i sovjetski boljševizam. Budući da je komunizam bio samo figurom u igri anglosaksonsko-
-židovskih plutokrata, sovjetsku se državu početkom devedesetih godina bez daljnjega moglo ukloniti. Plutokrati su očito sada pomišljali, nakon stanovitog vremena politike „Podijeli pa vladaj“, sasvim direktno proširiti svoju domenu na bivši Istočni blok, njegove sirovine i njegova žedna tržista. Ukloniti vlast plutokrata mora biti neodgodiv sadržaj zaprave europske i ruske političke preobrazbe.
Na potezu iznovičnoga postignuća europske samostalnosti treba prije svega uspostaviti u Europi konačan mirovni poredak. Najveći dio Europljana i ostalih građana ne znaju da nakon Drugog svjetskog rata nije službeno sklopljen mir, budući da je Treći Rajh namjerno i proti međunarodnom pravu bio lišen svojih organa, posebice svoje vlade. Savezna Republika, Njemačka Demokratska Republika i Republika Austrija bile su i jesu saveznički provizorij. Pregovori, koji bi konačno trebali dovesti do pravednoga posljeratnog poretka, moraju po međunarodnom pravu poći od državnih granica kakve su postojale dan prije izbijanja rata, dakle 31. kolovoza 1939 (Slika 2). Što se je Savezna Republika sedamdesetih godina odrekla istočnih područja, to je irelevantno budući da ta područja (Istočna Pruska, Danzig, Šlezija, Pomeranija, Istočni Brandenburg i češka rubna područja, t. z. Sudetska oblast) nikada nisu ni pripadali Saveznoj Republici i vlasti Savezne Republike nemaju po međunarodnom pravu mogućnost raspolagati područjima Njemačkoga Rajha. Mirovni pregovori uključiti će pitanje protjerivanja pučanstva i povratka na staro stanje. Pri prijepornim graničnim pitanjima mora se pored granične poći i od narodnosno-jezične situacije predraća (Slika 3).
Za predvidjeti je da će ti mirovni pregovori raspiriti žestoke diskusije. Ali se to ne može zaobići. Ako međutim svima sudionicima bude jasno da je trajni mirovni poredak važan za preživljavanje Europljana i Rusa, mogu se ti razgovori ipak voditi u prijateljskom ozračju i tako bolje podnijeti bolni rezovi.

Rusija

Europa kao kulturni pojam uključuje Rusiju. Rusija je na višestruk način dijelom europskoga kulturnog prostora:
- kao prostor naseljivanja bijele rase
- kao osnutak nordijskih Varjaga („Rus“)
- kao dio slavenskoga svijeta
- kao središte pravoslavnoga kršćanstva („Treći Rim“)
S političkog motrišta je Rusija, posebice uključenjem azijskog Sibira, posebno područje vlasti koje slijedi drugačije geopolitičke zakonitosti od klasične Europe. Stoga gledamo mi u Ruskom carstvu doduše naravnoga suradnika u savezu ali ne sastavni dio politički ujedinjene i neovisne Europe.
Stara Europa i time Europska prisegnuta udružba, kao politička udružba europskih zemalja, seže na istoku do crte Reval – ušće Dunava. To će reći da mi Finsku (sa Karelijom), Baltik, Istočnu Prusku (Königsberg), zapadne i južnoslavenske narode kao Bugarsku, Rumunjsku, Bukovinu i Moldaviju (Besarabiju) gledamo kao europsko područje.
Bjelorusija i Ukrajina, uključivši Galiciju, su naprotiv dio ruske povijesti i kulture. U kojem obliku one trebaju očuvati svoju vlastitu državnost, to Europske Akcija gleda kao unutarrusko pitanje. Možda će udružbena ideja dovesti do toga, da se i buduće Rusko carstvo organizira kao udružba, da pripadnim narodima dopusti dalekosežne unutarnje-, kulturno- i gospodarstvenopolitičke slobode oblikovanja, a da zentralno upravlja samo s područjima vanjske i obrambene politike. Pod takvom predpostavkom moglo bi se vjerojatno također Gruzine i Armence pridobiti da se stave pod rusku zaštitu, umjesto da se puste zlorabiti kao navalno područje politike Sjedinjenih Država.
Jednako bi moglo vrijediti za islamske GUS-države na ruskome južnom boku. Europi je u elementarnom interesu da Rusija u južnom i istočnom smjeru bude jakom. Bijele jezgrene pokrajine ruskoga naselidbenog područja (Velerusija, Bjelorusija, Ukrajina) morale bi dakako jasnim unutarnjepolitičkim zakonodavstvom skrbiti za to da islamski narodi niti vjerski niti etnički ne igraju neku ulogu u europski naseljenim dijelovima Ruskoga carstva, nego da ostanu ograničenim na svoja doselidbena područja.
Poglavita ruska pozornost trebala bi biti usredotočena na kinesko-mongolsko područje. Povoljan geostrateški položaj Kine, njezin demografski, gospodarski i vojnotehnički razvitak jasno ju čine glavnim konkurentom Rusije u azijskoj politici. Kina se već danas gura s miliunima svojih ljudi prema Sibiru što današnju rusku vladu, čini se, ne uznemiruje. Ali zajednički je europsko-ruski životni interes da jasno ograniči taj razvitak. Pritom mora Europa poduprjeti Rusiju kako bi održala ugroženi Sibir. Kini bi s naše strane trebalo nagovijestiti da želimo živjeti u miru s Carstvom Sredine. Ali na Amuru i na Pamiru mora prestati kineski utjecaj. Naprotiv, što Kina u jugoistočnom smjeru poduzimlje, to nije upereno proti našim interesima.
Europsko-ruski savez garantira Rusiji nesmetan pristup Atlantiku preko Sjevernog i Sredozemnog mora, dansko-švedskim tjesnacima, kroz Bospor i Dardanele kao i tjesnacem kod Gibraltara, jer uporištima Gibraltara i Leuce može Europska prisegnuta udružba, slično Mramornom moru, direktno upravljati.
Europska akcija poštuje ruski interes za toplim lukama na Indijskom oceanu u svrhu civilne i vojne brodoplovidbe.
Za Rusiju postoje dvije načelne mogućnosti postignuća najboljih brodoplovidbenih veze: osigurati si južnu obalu Crnoga mora i Pontskoga gorja i doprijeti na maloazijsku obalu Bospora – ili preko Afganistana i Beludžistana na ušće Inda.
Na Zapadu je Rusija ubuduće pokrivena: kao što Rusija štiti Europu proti azijskom Istoku, tako Europa proti atlantskom Zapadu. Rusija i Europa su dva brata što stoje leđima uz leđa i u budućoj fazi borbe moraju zajednički braniti svoj zajednički rod i kulturu (sl. 1).



Konstantinopol

Kostantinopol, stari Bizant jednoga će dana opet pripasti Europi. Hagija Sofija bez minareta postati će znamenom dovršenog europskog oslobođenja. Grad bi skupa sa svojom okolicom do Hadrianopola trebao postati zastićenim područjem Europske prisegnute udružbe. Konstantinopol nije samo poviesno i umjetnički važan, nego i strateški. Nakon ere NATO-a biti će presudno preuzeti nadzor nad morskim tjesnacima, dakle uključivši Galipolje s odgovarajućim mostobranima na maloazijskoj obali, u najboljem slučaju u suradnji s Rusijom kao što ja gore opisano. U isti mah sa Cipra će se ukloniti osvajači i otok vratiti Grčkoj.


Turska

Glede turskoga pitanja, razdor između „bijelih“ (podrietlom djelomice židovskih) i „crnih“ (zapravih) Turaka igra poglavitu ulogu. Malo je poznato da korijeni tursko-židovske suradnje sežu još u maurski osvojenu Španjolsku. Pod t.z. „Dhimmi“, posebnim zakonodavstvom za nevjernike, uspjelo je Židovima - za razliku od kršćana - uzdignuti se u državnom aparatu kalifata do u najviše službe. Za vrijeme prisilnih mjera tijekom rekonkiste mnogi su od njih premjestili svoje poslove u rastuće Osmansko carstvo. Slično kao i u maurskoj Španjolskoj, opet su Židovi zaposjeli važne službe Visoke Porte: kao savjetnici, utjerivatelji poreza, bankari. Usporedno tomu vjerojatno su brojni istočni Židovi već od 11. stoljeća iz raspaloga Kazarskog carstva selili u smjeru Balkana i Male Azije. Udjel Židova u Turskom carstvu bijaše nevjerojatno visok: 1900 predstavljahu oni u ondašnjem osmanskom Solunu četiri petine stanovništva.
Sredinom 17. stoljeća izazvao je samozvani Mesija Sabbatai Zvi masovne nerede među Židovima svuda okolo Sredozemlja. Po sultanu stavljen pred izbor, ili načiniti čudotvorno djelo ili prijeći na Islam, konvertirao je Zvi prividno i utemeljio novu muslimansku sektu koja se skrivečki nadalje držala židovskih obreda. Od Turaka nazvani „Dönme“ (preokrenuti), preuzimali su oni turska imena i opet prodirali u ključne položaje. Oko 1900 sastavljali su oni velikim dijelom osmansku elitu. Pripadnici elite sastajali su se – kao i u Europi, Rusiji i Americi – u tajnim krugovima i različitim slobodnozidarskim ložama. Dönme su gotovo isključivo predvodili subverzivni pokret mladoturaka. Na njihov račun ide između ostalog i narodoumorstvo nad Armencima. Sam Ataturk, „otac svih Turaka“ ima navodno židovske koriene. Kao britanski agent planski je podrivao moć Osmanskoga carstva i samo tako omogućio kasniju utemeljbu države Izraela. Snažan židovski utjecaj na tursku politiku i društvo traje do dan-danas. Primjerice aparat vojne moći tradicionalno je prožet pripadnicima Dönme.

„Bijeli Turčin“ otjelovljuje internacionalistički-liberalističkog građanina, prijatelja Sjedinjenih Država i Izraela s židovskim korienima, dočim „crni Turčin“ (primjerice Erdogan i njegov odgojitelj Erbakan) predstavlja strogo muslimanskoga seljačkog Praturčina. „Bijelo“ turkijstvo će slabljenjem USA tijekom preobrazbe svijeta, koju mi nastojimo izazvati, potpuno izgubiti svoj utjecaj. „Crno“ turkijstvo, što danas svojim masama kolonizira Europu, morati će se doduše ograničiti na Anatoliju, ali će pritom, bolje nego danas, moći naći i očuvati svoj identitet.



Engleska

Engleska pripada Europi. Njezino svjetsko carstvo pripada povijesti i ne može se opet oživjeti. Središte moći anglosaksonskog imperija leži danas u Sjedinjenim Američkim Državama. Da je London izvorno mjesto subverzivnog slobodnog zidarstva i da londonski city do danas provodi svjetsku novčanu politiku i time antieuropsku svjetsku politiku, to je nama poznato. Isto tako, da su ruska politiku Petra Velikog vodili Englezi. Znamo da takvu rabotu zajedno s Rusijom moramo privesti kraju. Europska prisegnuta udružba moći će jedino nastati kada sadašnji moćnici zapadnoga svijeta – i tu nesumnjivo spada londonski city – dospiju u egzistencijalnu krizu. Raditi će se o tome da i u Velikoj Britaniji kao i u svim europskim državama ojačaju zdravi elementi u narodu i da ih se politički dovede na vlast. Ti elementi su danas – također kao i u drugih europskih naroda – s pravom glede EU-e kritični. Ali smo uvjereni, da bi se jezgra englskoga naroda rado priključio zapravom europskom jedinstvu kada jednom iskusi cijeli opseg političko-povijesnih laži i rabote posljednja dva stoljeća. (Isto i u još većoj mjeri vrijedi to uostalom i za njemački i ruski narod.) Englesku konačno opet priključiti zajedničkoj europskoj kući nije samo kulturna- i rasnopolitička samorazumljivost, nego je i geostrateška nužnost. Velika Britanija se mora otkvačiti od Amerike, jer ako bi ostala isključenom iz Europe, bila bi nadalje naravni nepotopivi nosač zrakoplova za Amerikance Sjedinjenih Država. Možda će sigurnost što ju Europa može pružiti Britancima kao naknadu za izgubljeni Empire i za po Amerikancima dominiran NATO, dovesti do toga da se Škotima i sjevernim Ircima može dopustiti dalekosežna neovisnost. Načelo unutarnjeg i kulturnopolitičkog samoodređenja za sve narode i grupe naroda je općenito jedno od načela Europske prisegnute udružbe.

Sjeverna Amerika

Ovdje treba razlikovati između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. SAD su nositelj sadašnjega novog svjetskog poretka, što će reći svjetske plutokracije kojom dominiraju cionisti sa svojim duhovnim središtem židovsko-mesianističkom Chabad-Lubawitsch-sektom. Njezino svojatanje moći može se samo onda trajno provesti, ako različitosti rasa, slobodnih naroda i neovisnih kultura sa svim svojim raznorodnim pravnim shvaćanjima nestanu sa lica zemlje. Ta volja za nametanjem jednoumlja i poravnjivanjem na najnižoj razini je sadržaj politike SAD-a. Njezina gesla su, poznato je, „demokracija i ljudska prava“. Prozreti tu promičbu i učiniti ju poznatom svim narodima jedna je od pretpostavaka konačnoga slabljenja politike Sjedinjenih Država. EUROPSKA AKCIJA stoji za heterogeni svijet homogenih naroda i tako tvori najoštriju oprjeku ciljevima „pax americana“.

Doduše SAD vuku danas za sobom Kanadu, ali ona ispunja neke pretpostavke što bi ju mogle učiniti sudionikom europskog savezništva:

još pretežito homogeno bijelo pučanstvo;
jake europski svijesne narodnosne grupe – prije svega Francuzi u Quebecu, ali također velika narodnosna grupa što govori njemačkim jezikom, a dobro je ukotvljena u ratarstvu;
- podsvjesno konkurentno- i obrambeno držanje glede politike Sjedinjenih Država.

Kanada se treba s našeg motrišta očuvati i ojačati, u najboljem slučaju povećati proširenjem na Aljasku. Kada bi se ona uključila u europsko-ruski saveznički sustav, onda bi se krug oko polarnih područja zatvorio i sjeverna polutka bi se osigurala kao boravišni prostor bijele uljudbe. S time bi već predstojala nova podjela Arktika.

U samim SAD-ma moraju se ojačati one snage što se već sada postavljaju u svijesnu oprjeku vladajućem sloju, posebice prema izraelskom lobiju. Blok moći Sjedinjenih Država, ratna mašinerija velekapitala se mora razvaliti.
Trebalo bi, primjerice, neprestanim raskidima sporazuma i barbarskim zatornim mjerama desetkovanim indijanskim prastanovnicima ponuditi vlastita državna boravišta. Isto vrijedi i za odvjetke crnačkih robova ukoliko ne daju prednost povratku u svoju afričku pradomovinu.
Preostale US-države - uvijek još najveći dio - mogle bi se dodijeliti različitim izvornim dosljeničkim grupama (Englezima, Ircima, Nijemcima, Skandinavcima, Francuzima, Poljacima, Talijanima i.t.d.) Posljedica toga bio bi nov kulturni procvat tih narodnosnih skupina i istodobno povezivanje s europskim domovinama. Novostvorene sjevernoameričke države bile bi samostalne, ali prijateljske odnosno u savezu s Europom.
Budući da će nova Veleeuropa postati opet privlačnom kao doselidbena zemlja za bijelce, trebati će uostalom pomišljati na ciljano vrbovanje mladih dobro naobraženih američkih, australskih i novozelandskih bijelaca koji će nadomjestiti manjak radne snage nastao povratkom tuđerasnih useljenika.

Latinska Amerika

Kao što će novonastale sjevernoameričke države prema svojim matičnim-zemljama u sjevernoj i srednjoj Europi održavati prijateljske odnose, tako će se pojačati gospodarska i kulturna razmjena latinskoameričkih država sa iberskim zemljama i sa cijelom Europom. Posebne odnošaje trebalo bi već i sada njegovati s izvjesnim političkim pokretima obnove, budući da nacionalno orijentirani socijalizam sadrži elemente zapravog osloboditeljskog pokreta. Europa će tamošnje države podupirati da se ograniči azijski utjecaj u Južnoj Americi. To neće biti teško kada trgovina između našega kontinenta i Latinske Amerike ne bude više ograničenom sjevernameričkim utjecajem.

Afrika

Europa promatra Afriku kao svoje utjecajno područje. Nastojati će u Južnoj i unutarnjoj Africi u suradnji i u interesu domorodaca revidirati besmisleno povučene granice kolonijalnog doba, što su bile proračunano preuzete u poslijekolonijalno vrijeme, tako da plemena i narodi mogu ubuduće nesmetano živjeti jedni pored drugih. Europa će u obostranom interesu obnašati stanovitu zaštitnu funkciju prema svijetu crnoafričkih država i promicati će gospodarski razvitak. Njezino najveće uporište pritom će biti restaurirana Južna i Jugozapadna Afrika. Tu se ne radi samo o sirovinama, nego i o osiguranju brodoplovidbe oko Rta dobre nade. To kao i u sigurnost Suezkog kanala u zajedničkom je interesu Europe i Rusije.

Na primjeru Afrike se može pokazati kako se treba zamisliti povratak (tuđerasnih) useljenika iz drugih kontinenata. Također i ovdje moramo još jednom napomenuti kako će se opisane mjere tek onda moći provesti kada se stubokom promijene odnosi snaga na našoj planeti. Tako dugo dok vlada zapadna plutokracija, provoditi će se plan Coudenhove-Kalergija: stvaranje neke „eurazijski-negroidne rase križanaca“ koju će predvoditi Židovi, „nova plemićka rasa po milosti duha“.

Čim Europa bude mogla djelovati i pregovarati s položaja snage, dotičnim izvaneuropskim državama iz kojih dolaze useljenici reći će sljedeće: „Trenutačno imamo toliko i toliko tisuća, stotinatisuća ili milijuna vaših sunarodnjaka u Europi. S vama ćemo sada pripremiti petogodišnji plan njihova povratka. Pobrinuti ćemo se da se repatrijacija odvija sukladno humanitarnim načelima. Vi kao matične zemlje, u koliko bude nužno, dobiti ćete pomoć kako bi zbrinuli i resocijalizirali došljake.“ Odgovarajuće zemlje će razumijeti da bi otpor proti tom projektu glede gospodarske i vojne prevage Europe (nakon isključenja i vraćanja USA u niži razred), bio besmislenim. One će biti zadovoljne što usporedno s tim mjerama dobivaju zapravu gospodarsku pomoć i što ubuduće prestaju biti igračkom i pljenidbenim područjem grabežljivog kapitalizma IWF-a, Svjetske banke i.t.d.

Japan, Kina i Indija

Ove velike i časne kulture tvore vlastite veleprostore političke moći s kojima će Europa rado ostati prijateljski povezanom.

Jugoistočna Azija i Australija

Prostor izmedu Tihog i Indijskog oceana je naravno utjecajno područje Indije, Japana i Kine. Bijelo australsko stanovništvo će se po svojoj prilici postupno htjeti vratiti u Europu, budući da Australija neće moći dugo izdržati južno- i istočnoazijskom pritisku.

Antarktik

Tijekom uspostave novoga poretka svagdje u svijetu doći će putem pregovora također do nove podjele antarktičkih područja.

Iran

S Iranom će Europa biti u izvrsnim svezama. Njegova nepokolebljiva borba proti cionističkoj i US-američkoj osornosti zaslužuje visoko priznanje. Osim toga nas s Iranom zahvaljujući njegovoj perzijsko-arijskoj kulturi povezuju zajednički korijeni. Ne smije se zaboraviti – pored iranskih zaliha sirovina – ni središnji geostrateški položaj Iranske visoravni, što sve čini prijateljski europsko-iranski odnošaj poželjnim.

Orijent

S arapskim svijetom stoji Europa od Srednjega vijeka u svojedobno napetoj, ali također i plodnoj gospodarskoj i kulturnoj razmjeni. U nedavnoj prošlošti bilo je i dalekosežnih zajedničkih interesa. Podsjećamo na suradnju između vlade Njemačkoga Rajha i velikog muftije u Jeruzalemu ili na nade mladih egipatskih časnika oko Gamala Abdela Nasera glede Rommelove pobjede u sjevernoj Africi.
Nakon potisnuća US-Amerikanaca iz arapskoga prostora i rješenja palestinskog problema, u budućnosti ne bi smjelo biti većih razlika u motrištima između Europe i zemalja na Orijentu. Europa također ne bi stajala na putu uspostave kalifata na Bliskom istoku. Kalifatu bi uostalom moglo uspjeti pravedno rješenje kurdskog pitanja.

Palestina

Nakon uklanjanja cionizma kao političke snage, rješenje posvudašnjega židovskog pitanja može ovako izgledati: Ponajprije se mora razjasniti, koji su Židovi pravi Izraelićani i time Semiti. Prema različitim istraživanjima, to su uz poneke orijentalne Židove samo Sefardi. U slučaju, da je to točno, može im se kao prostor naseljivanja ponuditi „zemlja njihovih otaca“. Budući da su otprilike samo 10% Židova Sefardi, njihov broj u Palestini ne bi nikako prekoračio dva do tri miliuna. Država Palestina (Izrael sa Zapadnim Jordanom i uskim pojasom Gaze) bila bi unatoč tomu pretežito naseljena Palestincima i uključivala bi samo navedenu sefardsku manjinu. Treba poći od toga da to ne bi prouzročilo veće teškoće. Orijentalni i sefardski Židovi su po podrijetlu i mentalitetu slični svojoj arapskoj polubraći i u proteklim stoljećima se nisu nevoljko osjećali u islamski dominiranim zemljama. Postupno miješanje Sefarda i Palestinaca dodatno bi problemu izbilo oštricu. U prelaznom razdoblju Europa bi jamčila za sigurnost i mir u Palestini. Moglo bi se razmisliti, ne bi li Palestinu možda trebalo priključiti Jordanu, ako općenito između levantinske obale i Indijskoga oceana, između Perzijskoga zaljeva, Tigrisa i Crvenog mora ne nastane velearapski kalifat koji bi onda dobio u zadatak na primjeren način riješiti židovsko-palestinsko pitanje.
Nesemitski Židovi, t. z. istočni Židovi ili Aškenazi potječu izvorno iz Kazarskoga carstva što se je od 8.-10. stoljeća rasprostiralo sjeverno od Kavkaza od Crnoga mora do preko Kaspijskoga jezera (pogl. Arthur Koestler, „Trinaesto pleme“). Kazari su turski narod koji je tijekom velikih religioznih gibanja, za vrijeme kojih su Europljani postali kršćanima, a istočnjaci muslimanima, prešao na židovstvo (sl. 4). U ono vrijeme bili su oni uostalom na području između Kaspijskoga mora i Aralskog jezera neposrednim susjedima i srodnicima Turaka koji su onda boravili u nizini Turkmenistana (sl. 5). Nakon uništenja Kazarskoga carstva po Svjatoslavu iz Kijeva između 965 i 969 godine, proširili su se postupno istočni Židovi po Rusiji i istočnoj Europi do u Njemačku. Oni Židovi koji su kao ruski, europski i američki bankari, carevi priopćajnica, revolucionari i cionistički vođe u posljednja dva stoljeća igrali presudnu i zlokobnu ulogu su gotovo beziznimno Aškenazi. Čak i u današnjem Izraelu su Sefardi – dakle zapravi Izraelićani – samo tolerirana manjina. Provocirajući izričaj „Atilini unuci na Davidovom prijestolju“ je dobrim dijelom opravdan. Te činjenice pokazuju kako je besmislena floskula o „antisemitizmu“: Židovi ponajvećma nisu nikakvi semiti nego turski Tatari, a najveći broj semita nisu Židovi, nego Arapi. Aškenazi, ako već govore o zemlji svojih otaca, trebali bi se preseliti iz Europe, Rusije i Amerike onim narodima kojima po podrietlu i pripadaju. To je pojas turskih Tatara između Osmanaca na zapadu i Kasaka, Uzbeka i Turkmena sve do Kalmika i Uigura u Sinkiangu (sl. 6). Za ruske Židove stoji između ostalog Birobiđan na raspolaganju što ga je Sovjetski Savez u vremenu između dva rata ponudio Židovima kao područje naseljivanja (sl. 7). Kad bi se taj povrata dovršio, prilično bismo se približili uzoru politički i kulturno smirenog svijeta.

GRB EUROPSKE AKCIJE


Plavo i zlatno boje su neba. U jutarnjoj pjesmi Hansa Baumanna veli se: „Sad jutro zabija blistavu oštricu u nebeski svod, razvija svoju plavu zastavu u kojoj sunce plamti.“ Zlato mudrosti i svježe plavetnilo spokojne duše – to je ideal svakoga duhovnog napora i možda stoga su te boje cijenjene oduvijek kao znamen onog nordijskog i arijskog. Švedska kao pratipična nordijska zemlja nosi te boje na svojoj zastavi.
Kada se radilo o tome da se za Europsku uniju, kojom upravljaju tuđinci nađe grb – bud instinktivno bud svjesno – posegnulo se ispravno za plavom i zlatnom bojom. Onda se međutim po slobodnim zidarima rabljena odnosno zlorabljena petokraka, što je već postala znakom SAD-a i SSSR-a, još postavljena na zastavu EU-e kako bi se označilo kojemu gazdi Europska unija i Europski savjet služe. Mi smo na našu zastavu postavili istokračan križ sastavljen od četiriju križeva u obliku (grčkoga) slova tau. Tau-križevi mogu se također protumačiti kao Thorovi čekići. Stoga se i nazivlje čekićastim ili opetovanim križem. Nalazimo ga na predpovijesnom glinenom valjku iz Hörnsommerna (u okrugu Langensalza), na stupu oseberskog broda vikinškog vremena i na alemanskoj pločastoj kopči iz doba selidbe naroda. On stoga predstavlja praoblik sviju onih istokračnih križeva čiji krajevi su na bud koji način uobličeni. Čekićasti križ može preoblikovano nastupiti kao viličasti križ, križ u obliku šapa, u obliku ljiljana, djeteline ili kao križ viteških redova, kao što su ga rabili templari i malteški vitezovi. Njemački velikaši su ga privremeno nosili upravo u tom obliku kako ga mi rabimo, kao preteču križa u obliku greda. U Manesijskoj zbirci pjesama nalazimo ga na plaštu njemačkoga viteza Tannhäusera.
Prema Walteru Blanchetti („Knjiga njemačkoga znamenja“) naš europski križ ima značenje „rođenja i ispunjenja u smislu božanskog stvarateljskog zakona i znak je presudne odluke“.
Oko križa položen je prsten. Prsten ili krug je oduvijek znak dovršenosti, savršenstva, vječnosti, neraskidive vjernosti, božanskoga sunca i sveukupnoga svemira. Krug je iz tog razloga i slika zajednice u kojoj je pojedinac zaštićen. Svagda su se s prstenom povezivale nadnaravne snage, kao što pokazuju naše pripovjetke i kaze sve do „Nibelunškoga prstena“. On nedostojnika upropašćuje, a dostojniku podaruje moć.


Post je objavljen 20.06.2012. u 19:13 sati.