Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/igniss

Marketing

Stvarno? "Ljepota je u oku promatrača"

Brzo! Koja vam se od ove dvije žene čini privlačnijom?



Je li to zbog toga što žena na desnoj slici ima pravilnije obrve, neznatno manji nos malo bliži usnama nego kosi iznad čela, dublje oči, ovalniji oblik lica, te ravnomjerniju boju kože?

Ako ste iskreni u svojoj procjeni i ne pokušavate samo dobiti par bonus bodova za debatu s autorom koji je već puno puta isticao da su ljepota, privlačnost i vrijednost na seksualnom tržištu objektivne i mjerljive varijable, predviđam da će 90% čitatelja oba spola biti složno u zaključku da je žena na desnoj strani privlačnija. Ako bi njen uzgled ocjenjivali na skali od 1 do 10, njena vrijednost je veća za gotovo 2, iz "prosječnog/ok" 5-6 je postala "zgodno" 7-7.5.

Naravno, te razlike ne moraju biti toliko izražene, već se mogu kretati negdje od 0.5 do 1 za druge tipove lica ili one koji već prilično odgovaraju standardima ljepote - gdje su suptilne varijacije u crtama lica vidljive, ali nipošto kritične:



Svi znamo da je velik dio slika u magazinima fotošopiran i digitalno obrađen na druge načine, ponekad do te mjere da nimalo ne sliče na originalne modele i poznate ličnosti. Njihove slike su ponekad toliko daleko od realnosti da se svi zabavljamo gledajući njihove before & after slike, ili kako izgledaju bez šminke, digitalne obrade, posebnog osvijetljenja i injekcija najjačeg neurotoksina na svijetu - botoxa - svakih 6 mjeseci. To je prvloklasan cirkus.

Stoga je logično da se netko zapitao - kako bismo mogli postići iste promjene, ali ne na toliko drastičan način da lica postaju neprepoznatljiva?

Fotografije na početku posta su stvorene "strojem za uljepšavanje" novog kompjuterskog programa koji koristi matematičku formulu za mijenjanje originala u teoretski privlačniju verziju, a zadržavajući ono što su programeri nazvali "nepobitnom sličnošću originalu". Program su razvili informatički znanstvenici u Izraelu, na temelju odgovora 68 muškaraca i žena u dobi 25 do 40 iz Izraela i Njemačke, koji su pregledali fotografije muških i ženskih lica i odabrali najprivlačnija. Znanstvenici su zatim obradili podatke i primjenili na njih algoritam koji mjeri čak 234 odnosa između obilježja na licu, uključujući udaljenosti između usana i brade, čela i očiju, ili između očiju.

U osnovi, naučili su kompjuter da odredi najprivlačniji set udaljenosti za svako individualno lice, i onda odabere uzorak najbliži originalu. Za razliku od druge tehnologije za promjenu privlačnosti lica, program ima samo preferencije, a ne "ideal" za bilo koje obilježje, bilo to oblik očiju ili duljina brade. Mijenja samo geometriju lica; za razliku od digitalnog retuširanja koje se radi za modne magazine, ne bavi se borama, madežima i bojom kose.



Istraživanja pokazuju da su zaključci o tome što čini ljepotu iznenađujuće konzistentni. Simetrija je glavna, pa odmah uz nju mladolikost, zatim jasnoća i ujednačenost kože, odnos nosa, čela i jagodičnih kostiju i sl. Nema puno razlika između ljudi različitih spolova, dobi, nacionalnosti ili rasa. Ne samo da je ljepota objektivna, objektivna je i diljem svijeta, a ne samo u pojedinim kulturama. Kulturni utjecaji svakako postoje, no svode se na fetiše, zanemarive detalje unutar velikih pravilnosti, ili vrlo izolirane društvene skupine oblikovane ekstremnom okolinom.

Naravno, ovi logični zaključci su odmah potpali pod ljutu opsadu relativista, feminista, i svih ostalih strana zabrinutih da bi moglo biti nepobitno dokazano da postoje rupe u njihovoj ideologiji:

Ipak, kao i mnogi drugi pokušaji da se objektivnim principima ili čak matematičkim formulama definira ljepota, ovaj softver postavlja ono za što psiholozi, filozofi i feministi kažu da su složena, čak i uznemirujuća, pitanja o percepciji ljepote i njenom idealu.

U Igniss (TM) prijevodu:

Mi, ružne, pretile, ostarjele, istrošene neugodne i na druge načine nepoželjne žene, zajedno s našim pobornicima bijelim vitezovima, brinemo se da će ovakva istraživanja i softver jasno pokazati da je ljepota objektivna, a društveni standardi i razlike među spolovima temeljene na stvarnim biološkim činjenicama, te bismo ih radije zamaglili i pomeli pod tepih na sve dostupne načine.


"Visoko čelo je tako neprivlačno!"

Ali čekajte, postaje još i bolje:

"Do koje je mjere ljepotu moguće kvantificirati? Odražava li tobože znanstvena definicija samo ideal ljepote, izgrađen iz slika iz pop kulture i medija? Kako mogu to dokazati?" kaže Lois W. Banner, povjesničar koji je proučavao promjene standarda ljepote. "Nikada to neće pronaći na genu. Nikada neće pobjeći od kulturnih utjecaja."

Prijevod:

Ja, akademik koji sam korumpirao inače poštovano područje povijesne znanosti u ulagivanje neoliberalizmu i proučavanje jednog jedinog fetišista iz doba renesanse, živim u stalnom strahu da će uskoro biti otkriveni geni koji oblikuju privlačnost. U tom slučaju bi moja besmislena karijera bila ugrožena, tako da ću neumorno kritizirati i blokirati pravu znanost kako ne bi nikada otkriveno da postoji neko drugo objašnjenje privlačnosti osim kulturnih utjecaja.

S druge strane, ljudi koji su izradili prvotno istraživanje i program su dodali da im nije bio cilj govoriti što je lijepo, a što nije, već pokazati kako najsitnije promjene - gotovo milimetarske - mogu dovesti do velikih razlika u percepciji lica, a opet na način da je jasno da je to ista osoba bez radikalnih promjena. Unatoč tome, dr. Leyvand spominje da već dobiva značajan interes od strane animacijskih filmskih studija, te kozmetičara i plastičnih kirurga.

Isto tako, spominju da njihov program radi na običnim, najbrojnijim licima, a ne nužno na licima najpoznatijih osoba, koje imaju unikatne varijacije svog lica koje ih smještaju izvan dosega softvera. Kada su napravili korekciju s licem Brigitte Bardot, to je "ispuhalo" njene napućene usne, te se više nije činila tako posebnom. Isti slučaj je bio i kod Marlona Branda. Za usporedbu, lica nekih glumaca su ostala nepromijenjena, što sugerira da su (matematički) već gotovo savršena.

Još jedan povijesničar ljepote, te sama žena čije je lice upotrijebljeno za prvu sliku, izjavili su da im je prva slika ljepša.

"Mislim da druga slika izgleda super, ali da uopće ne sliči na mene. Cijela moja koštana struktura, oblik lica i veličina očiju je drukčija, i boja mojih usana se također čini drukčija." Dodala je: "Voljela bih zadržati svoje originalno lice."



Naravno da je to izjavila. Mora biti prilično poražavajuće vidjeti kako bi izgledala bolja verzija tebe - i još izračunana od strane bezdušnog, neutralnog računala. Ne reći tako nešto kao reakciju bi blokiralo analgetički proces kiselog grožđa, a to bi bilo jednostavno nedopustivo.

Dok nekoliko fizioloških studija tijekom posljednjih nekoliko desetljeća također sugerira da je percepcija ljepote i privlačnosti univerzalna, kritičari tih radova kažu da je upitno povećavaju li takve promjene ljepotu pojedinca. Osobnost može biti izgubljena. Može se pojaviti zasićenost. Zanimljivo može postati obično.

Ovo je vjerojatno najveća budalaština koju sam vidio kao reakciju. Iako Marilyn Monroe, Alizee, Paulina Porizkova, Megan Fox, Liv Tyler i Monica Belucci sve izgledaju prekrasno, nitko ih nikada ne bih zamijenio jednu za drugu. Svi parametri ljepote mogu imati miran suživot s različitošću. Pozivam opet u pomoć prevoditelja koji govori jezik racionalizacije:

... kritičarima je draže zabijati glave u pijesak. Deluzija može biti izgubljena. Može se realno sagledati sebe. Fantazije mogu biti zamijenjene realnošću.

Sljedeći argument je, naravno, da takve stvari izazivaju komplekse u mladim djevojkama.

"Uvijek smo imali ogromnu industriju posvećenu tome da ljudi izgledaju bolje," rekao je Dr. Etcoff. "Svi žele izgledati bolje. I idemo sve dalje i dalje s tim, slijedeći retuširane slike. Postoji cijela generacija djevojaka koja odrasta misleći da je normalno ne izgledati onako kako stvarno izgledaju."

Čim čujem izraz "cijela generacija djevojaka", mogu odmah naslutiti da slijedi neka bedastoća, najviše zato što se taj izraz često koristi za tobožnju "epidemiju" anoreksije. Istina je da manija za plastičnom kirurgijom negativna pojava. Ali to je simptom nečega sasvim drugoga. Sjećate se zašto je danas toliko ekstreman fokus na ženski izgled? Iskreno, ni meni se to ne sviđa, ali to doba se neće vratiti.

Moj osobni komentar na ovo nije da svi (a pogotovo žene) moraju izgledati savršeno. Kvragu, zašto bi morale kad to po samoj definiciji ionako nije moguće? Ideal je utopija - postoji, ali ponaša se jednako kao kada u matematičkoj funkciji f(x) teži u beskonačnost ali je nikada ne doseže. Ideal nije dostupan, zato se i zove ideal. Najbolje što možemo napraviti je biti svijesni svojih i pozitivnih i negativnih osobina i poboljšavati ih tamo gdje -je to moguće.

Na primjer, ja bih volio biti malo viši i imati trunku širu bradu. Drugi su zadovoljni time, ali bi voljeli imati moju boju očiju ili mišiće. Je li rješenje za te nedostatke da kritiziramo svakoga tko se usuđuje reći da je nekakav oblik lica u prosjeku privlačniji? Dovraga ne. Rješenje je biti svjestan sebe, biti samopouzdan, i paziti na svoj stil kojim naglašavamo ono što imamo i skrivamo ono što nemamo, te naravno jezik tijela.

Naravno, lakše je galamiti o tome da ideal ne postoji i da smo svi savršene, unikatne snježne pahuljice. Sakriti se iza nekoliko trulih izreka, grčevito se držeći deluzije da je ljepota u oku promatrača. A ona to nije. Ili ako jest, u najboljem slučaju ljepota je u očima tri milijarde promatrača.

Post je objavljen 20.06.2012. u 08:59 sati.