Marketing
Samostan svete Janje (Agneze) u Bolonji
Samostan svete Janje (Agneze) u Bolonji je jedan od nekoliko samostana dominikanskih monahinja utemeljenih za života svetog Dominika.
1207. godine utemeljen je samostan u Priulliu, 1219. godine samostan u Madridu i svetog Siksta u Rimu, dok je samostan svete Janje u Bolonji utemeljen je 1223. godine.
Samostan svete Janje u Bolonji nema neku posebnu povijesnu vrijednost. Vrijedan je spomena kao mjesto s kojim je sveti Dominik imao kontakta za života.
Dominik je imao želju da se utemelji samostan što je izvršio njegov nasljednik blaženi Jordan Saski uz pomoć blažene Dijane de Andalo.e Ovdje donosim mali povijesni pregled djelovanja samostana od osnutka do danas.
1218. godine sveti Dominik u Bolonju šalje nekoliko braće da osnuju novi samostan. Zalaganjem jedne mlade žene Dijane Andalo, braća dobijaju u posjed crkvu svetog Nikole u predjelu zvanom della Vigne. Uz crkvu braća sagradiše samostan te se njihov broj počeo povećavati.
Blažena Dijana de Andalo polaže redovničke zavjete u ruke svetog Dominika
U isto vrijeme u Bolonju dolazi blaženi Reginald, koji svojim propovIjedima potiče mnoge na aktivniji kršćanski život. Među njima bijaše i gospođa Dijana Andalo. Dolaskom svetog Dominika u Bolonju Dijana dobiva bliskog prijatelja i ispovjednika s kojim je mogla razgovarati o spasenju vlastite duše. Nakon nekog vremena Dijana položi zavjete u ruke svetog Dominika.
1220. godine sveti Dominik naređuje braći da se za sestre sagradi jedan samostan pa i uz cijenu da se obustavi gradnja njihovoga. Prvo mjesto koje je predviđeno za gradnju samostana biskup Bolonje odbija uz objašnjenje da je preblizu grada. Tek je blaženi Jordan prvi nasljednik svetog Dominika uspio pronaći mjesto koje je biskup odobrio. Bilo je to u podnožju prvih brdašaca Bolonje, a graničilo je s posjedima obitelji Andalo.
1. srpnja 1223. godine Dijana i druge četiri pobožne žene, u pratnji blaženog Jordana useljavaju u mali samostan. Da bi nove sestre dominikanke imale jednu doličnu redovničku formaciju Jordan zatraži od pape Honorija III da iz rimskog samostana svetog Siksta pošalje u Bolonju četiri monahinje.
Dijana je imala još jednu želju, a to je da se mali samostan svete Janje (Agneze) priključi dominikanskom Redu i da braća dominikanci vode duhovnu skrb o njemu. 1226. godine Honorijo III daje dopuštenje uz predhodu suglasnost blaženog Jordana i braće dominikanaca.
Dijana Andalo umire 10. lipnja 1236. godine, par mjeseci poslije blaženi Jordan (13.veljače 1237.) ostavivši iza sebe samostan na solidnim temeljima.
Već negdje oko 1250. godine zbog sigurnosnih razloga samostan biva premješten unutar gradskih zidina. Danas je na tom mijestu vojarna Minghetti. Samostan se širi i zadržava duh poniznosti, pokore i molitve koji su ga pratili od prvih dana života. Na ovom mjestu samostan ostaje do 1799. kad Napoleon svojim zakonom ukida sve redovničke zajednice pa tako i samostan svete Janje.
Pogled na zgrade koje su bile sjedište samostana preko 550 godina
U razdoblju od 1250. do 1799. godine samostan je u svojoj unutrašnjosti vodio mirni život molitve, tišine, klauzure, zajedničkog života i rada odlika koje su oduvjek karakterizirale konteplativni način života.
Broje redovnica u samostanu kroz stoljeća je varirao oviseći ponajviše o vanjskim okolnostima kao što su ratovi i neimaština, te još više bezbrojnim epidemijama bolestima kuge i kolere. Crna smrt je između 1347. i 1349. odnijela polovicu europskog stanovništva što je dovelo do smanjenog broja redovnika i redovnica po samostanima.
Samostan svete Janje početkom XIV. stoljeća imao je oko 50 redovnica korista, da bi već pri kraju stoljeća imao oko 30. U 15 stoljeću broj se još više smanjio.
Tek u 17. i 18. stoljeću broj sestara se povisio što je ujedno bio i njegov povijesni maksimu. Tada se u samostanu nalazilo oko 85 sestara korista, koje sa konversama, novakinjama i postulanticama činile oko 130 sestara u samostanu. Smanjenje ovog broja bilo je dosta brzo, tako da je već 1777. godine broj sestara korista pao na 17.
Ostaci klaustra starog samostana. Lukovi su orginalni dok je ostatak preuređen.
Život unutar samostana bio je označen postojanjem dviju grupa redovnica, koriste i konverze, te se njima pridružuju još i novakinje, te pobožne žene koje su bila neka vrsta radne snage.
Koriste, već kaže i samo ime, imale su za prvenstvenu zadaću vršiti molitvu Božanskog Časlova i Liturgije u koru. Prvenstvena zadaća konverza bila je „uslužna“, tj. brigale su se za domaćinstvo samostana, održavale imanja i bile su na raspolaganju da „poslužuju koriste“.
Obe vrste monahinja polagale su vječne zavjete i jedina razlika između njih bila je u školovanju i mirazu. Doduše, neka određena vrsta pismenosti i kulture bila je potrebna za svečano slavljenje Časoslova i Božanske Liturgije, koja se odvijala na latinskom jeziku.
Miraz je bila određena suma novca ili neke nekretnine ili zemlje koje su monahinje prije zavjeta trebale dat samostanu. Taj miraz ugavnom je služio za uzdržavanje smostanske zajednice. Slična praksa bila je normalna i za mlade žene koje su stupale u brak. Razlika između sesre koriste i konverze trajala je cijeli redovnički život.
S dolaskom Napoleona i njegove vojske veliki dio redovničkih kuća i samostana bio je zatvoren. Braća i sestre napuštali su svoje samostane i pronalazili druge načine života. Samostan svete Janje zatvoren je 29. siječnja 1799. godine. Priora sestra Petra Maferdini sa 22. koriste i 15 konverse napustile su samostan u kojem su provele najveći dio svojih života.
Spomen ploča na bivšem samostan
Nakon pada Napolonove vlasti izgledalo je da dolaze bolja vremena i da su redovničke zajednice spremne za novi početak, ali došla je druga teška zapreka. Novo talijansko kraljestvo proglašeno 1861. donosi 1866 godine zakon kojim se zapljenuje sva pokretna i nepokretna dobra redovničkim zajednicama.
U ovim teškim povijesnim trenutcima pronašao bi se još pokoji „mali otok“ gdje su redovnici i redovnice opstajali. Bila bi to uglavno mala izolirana mjesta gdje ruka vlasti nije imala toliko utjecaja. Religijozne zajednice uspjele su uz velikodušnu pomoć stanovništva preživjet sve nedaće.
Jedna takva zajednica bila je u Fabrianu, utemeljena početkom 1500. godine i posvećena svetoj Katarini sijenskoj. Redovnice ovog samostana pristale su se preselit u Bolonju i uz pomoć braće dominikanca oživit samostan svete Janje.
Slika Gospe od suza prenešene iz Fabriana
18. listopada 1904. godine prve redovnice iz Fabriana došle su u Bolonju, gdje se završavala gradnja samostana. Kao vrijedni podsjetnika na vrijeme provedeno u Fabrianu sestre su donijele „Gospu od suza“ sliku u bizantiskom stilu iz 1350. godine.
Novo sjedište samostana svete Janje biva otvoreno 1905. uz velike ekonomske i organizacijske probleme. Uskoro se pokazalo da i ovo mjesto nije idealno za redovnički život. Naime oko trga Trenta i Trsta, gdje se samostan nalazio, u kratkom vremenu su izgrađene kuće za stanovanje, što je redovnicama oduzelo određeni dio potrebne izolacije.
Odlučeno je da se još jednom samostan premjesti dva kilometra dalje. Na ovom mjestu redovnice su ostale do danas, osim jednog kratkog perioda za vrijeme drugog svjetskog rata kad je zajednica iz sigurnosnih razloga podjeljena. Braća dominikanci su jedan dio zajednice poslali u samostan svetog Josipa kod Parme, a drugi do su primili u svoj samostan u Bolonji.
Zgrada samostan iz 1905. koja više ne postoji.
Nažalost, nakon skoro 790 godina djelovanja uz prekide, i raznih promjena sjedišta, mi ćemo bit svjedoci još jednog gašenja samostana. Nedostatak novih redovničkih zvanja i visoka starosna dobi dob redovnica, bili su presudni motivi u donešena odluka kojom se samostan svete Janje zatvara.
Sadašnje redovnice samostana svete Janje su mogle birati u kojoj će zajednici nastavit svoj redovnički život. Neke su već prešle u nove samostane, a neke većinom visoke starosne dobi su odlučile preostale dane života provest unutar samostana svete Janje.
Post je objavljen 19.06.2012. u 18:30 sati.