Ostaviti ću katarze za neko drugo vrijeme... Kad se ne budem uspinjala oštrim stijenama svojih misli do vrhova na kojima znam da te nema. Putem gubim zaboravljene stihove i upijam samo svježi zrak zaborava. Zar to nije ironija? Gubiti istovremeno i tebe i sebe na onom mjestu gdje sam nas pronašla? Jedno ne zaboravljam: pijesak tišine nema milosti prema ničemu i nikome. Jednom pokriveno ostaje tamo zauvijek. Zatrpano nijemom nemoći koja se ne da isprati. I dok propuštam zrnca kroz prste još osjećam njihovu toplinu i žar kojom su nekad zračile tvoje oči. Otkucaje kojima su me čekale tvoje usne, drhteći i nečujno mi šapčući sve ono što samo srce može čuti...
Ali tog više nema... U ogledalu ovog života ocrtavaju se samo moje oči... Kao nekad... kad još nisam znala da ako se bolje zagledam u daljini mogu vidjeti tvoj lik... Sad više ne gledam tako daleko... bojim se da ću zamijeniti boje sutona s bojama tvojih očiju... pogriješiti nijansu i dotaknuti pogledom sunce umjesto tvojeg osmijeha... Spržiti se, spržiti sve...
Ostaju lutanja... i dodir pijeska pod bosim stopalima... sjećanje na zaborav...
Post je objavljen 19.06.2012. u 13:26 sati.