art terapije samo za nas ženske...bilo je zanimljivo...nadasve otkrivajuće...svako otkriće donese nešto novo i neku promjenu ...
dvadesetak sati za tren prođe...
pamtit ću slučajno spavanje u vlaku tijekom putovanja, Ivu, Mariju, Martinu i još jednu Martinu, pa Draženu, Maju i ...u jednom smjeru putovanje sa jednom profesoricom matke, u drugom sa jednim pjesnikom, u trećem sa jednim likovnjakom, u četvrtom s jednom curom...i ostala dva puta sam zaspala...i volim putovati vlakom i izmjenjivati iskustva...možda je to dio one priče da žene vole pričati a kasnije je se ta priča pokazala neistinitom već da doista muški više pričaju...ahaha...
no, nama je bilo super malo u svoju oazu gdje se možemo međusobno razumjeti ako nitko drugi ne razumije što bi mi trebali kao likovnjaci ili psiholozi, psihijatri...jer mnogo toga je nedefinirano u našoj državi, a sad pogotovo još više te neke sveučilišne stvari i općenito sustav obrazovanja i stvarnih poslova....
naša terapeutkinja baš nas je odlično vodila...i davala dobre upute kako bi znali što i kako dalje...i predložila je odličnu stvar...koju bi svaki terapeut trebao imati a to je supervizija....a trebalo bi to i nastavnicima u školi...i općenito ljudima koji rade sa ljudima..vani je to normalno...pogotovo zbog uvjeta rada...
eto, malo dojmova od tri dana zagreba i one vrućine koju mi nismo toliko osjetili jer smo od 9 do 17 i pol bili u zatvorenom i super...
Post je objavljen 17.06.2012. u 22:22 sati.