Sinoć sam kasno jeo, nabavio sam hrpu španjolskih fimova, a uz film je uvijek zgodno nešto gricnuti, pa sam maznuo sendvič. Dobar je bio. Ali sam zato jutros rano otišao na nekakvo pražnjenje, malo trčkao, malo hodao i dobro se oznojio. I bolje sam se osjetio...nije stvar u tome što se i kada jede, nego kakav si i kako se osjećaš. Neki dan sam napisao da sam beskorisno se osjećao i ima takvih trenutaka, vjerujem, kod svih, ali protiv toga se čovjek može boriti samo nekom aktivnošću ili upadneš u sto nekih zamki koje tmurne misli ostavljaju na putu ne bi li u njih upao. Onda počneš kriviti nekog drugog za svoje raspoloženje i općenito za sve što ti se događa, iako mislim da nisam nikoga krivio, uvijek je moguće da nešto laneš ili da izgledaš kao da će Ti biti lakše ako netko drugi ispadne kriv. A nitko ne može biti kriv za bilo što si si napravio. Osim tebe samog, kakav god bio, dobronamjeran ili nekakav drugačiji, ja si možda umišljam da sam dobronamjeran, a možda sam, ono, idiot par exellence. Nije bitno, kakav god bio, skroz život mo'š samo na jedan način, iskreno i bez straha kako ćeš biti shvaćen. Kad ti se jede, jedi, kad ti se ne jede, nemoj i dobro. Jesam tu radio na nekom pravilniku i kako ga se treba pridržavati, to je ok i dovršit ću ga, ali nema šanse da živim tako stalno, jer nekada ću poželiti eto, sendvič uz film, nekada ćeš sjediti za stolom gdje se nešto slavi i naravno da neću glumiti ne znam što. Možda nikada neću biti vitak, kao što možda nikada neću biti neki pravi frajer i stvarno me nije briga, trudit ću se kako znam i koliko mogu, pa kako bude. Želim biti čovjek koji je zadovoljan sam sobom i dignute glave moći izaći na ulicu, a eto, ni to nije lako, ako te trbušina vuče prema dolje. E sad, treba pronaći pravu mjeru.
Post je objavljen 17.06.2012. u 10:42 sati.