Kao što narodna ludžbistanska poslovica kaže, dobro otapalo čini pola sinteze. Vrijedan sintetičar, kao i kristalograf, neće si nikad dopustiti da proba nešto otopiti i, ako ne ide u vodi, etanolu ili u diklormetanu, pa čak ni uz kuhanje, da odmah odustane. Ili da, još gore, uzme deset puta više otapala i unakazi si iskorištenje za red veličine. Izbor otapala važan je u kemiji koliko je izbor glazbe važan za filmove. Da je Hitchcock u svoje Ptice stavio Severinu ili Rozgu, film bi, naravno, i dalje bio klasik, ali nijeme kinematografije. Od prevelike sramote rekli bi da je snimljen četrdeset godina ranije (Postoji, doduše, i mogućnost da bi se ptice razbježale, poremetivši tako tok radnje.). Isto tako, Psiho ne bi bio to što jest da se u ključnom momentu umjesto violina začula Tina Turner sa svojim "Simply the best". Posve analogno, nitko ozbiljan neće si dopustiti da uzme aceton za prekristalizaciju neke soli, a, budimo iskreni, niti za organike, kao što neće ni kapsoicin ekstrahirati vodom. Svi znaju da je etanol idealan izbor za tako nešto.
Kao osoba s godinama iskustva u labosu (što će reći da ga ima toliko malo da nije još ni cijelo desetljeće, nego tek bijedna polovica), nalazio sam se raditi s koječim, i često poslije šnjofkao svoje prste natapirane nečim u najmanju ruku otrovnim, a povremeno i kancerogenim, korozivnim ili samo nevjerojatno smrdljivim. No, još sam češće tužno gledao u epruvetice koje su imale veću šansu izlučiti živa bića negoli kristale. Iako je količina propalih eksperimenata začudo ostala prilično ujednačena, mogu reći da je to više zbog toga što sam postupno išao u sve kompliciranije sustave, negoli zbog moje beznadne trapavosti i neorganiziranosti (na stranu sad koliko je to iskreno ili istinito). Kroz tih par godina upoznah se s mnoštvom organskih tekućina koje su mi služile kao otapala, tako da sam s vremenom primijetio da su mi neke draže od drugih, a druge pak mrskije od trećih, što ne isključuje mogućnost da su neke treće. Lista koju ću predstaviti nije ni apsolutna ni konačna, a k tomu ni definitivna, kao ni zaključna. Ipak, može ludžbistanskoj mladeži poslužiti kao koristan putokaz, a ostalima kao nenadmašan izvor gađenja i dosade.
Kako liste obično počinju od zadnjeg broja, osim kad počnu od prvog, ja ću obje opcije ignorirati, što jer nerado nekamo pripadam, što jer zapravo ne znam koje mi je otapalo najdraže.
- Voda.
Organsko otapalo.
- Onda to reci tako.
Prvi neka bude propan-2-ol, u narodu poznatiji kao izopropanol. Na njega možete gledati kao na etanol s metilnom skupinom viška, i to bliže hidroksilnoj skupini, što će reći da je hidroksilnoj skupini ponešto otežan pristup akceptorima vodikove veze i drugih polarnih interakcija. To se vidi i po tomu što je u izopropanolu već dosta teško otopiti polarne tvari, a od otapanja nekakvih soli slobodno možete odustati, iako će u etanolu mnoge od njih biti sasvim lijepo topljive (naravno, s alkoholima zaboravite na tvari poput natrijevog klorida, to ide samo u vodi i eventualno metanolu). No, izopropanol se miješa s vodom u svakom omjeru, čime možete vrlo lako modificirati polarnost svoje smjese u znatno većem rasponu nego što biste mogli s metanolom ili etanolom, i tako bez problema podešavati topljivost onoga što želite kristalizirati.
Druga prekrasna osobina izopropanola je njegov miris. Istovremeno su u njemu prisutne oštrina metanola i etanola, kao i slatkoća viših alkohola, a opet nijedna od tih komponenti nije previše naglašena, tako da vas neće jednostavno zapeći nos, kao što bi od metanola, a neće vam ni biti zlo kako obično bude ako nabijete nos u bočicu heksanola. Sve u svemu, možda i nisam slučajno nabrajanje počeo s izopropanolom.
Etanol jednostavno ne može biti dalje od drugog mjesta, budući da je to tvar koju možete koristiti kako biste u prikladno stanje doveli svoje reaktante (otopina), ali i sebe (alkoholiziranost). Ljepotu svestranosti njegove upotrebe ne može narušiti čak ni činjenica da isto možete pokušati i s propanolima (propan-1-ol je dva do četiri puta jači, a za propan-2-ol ne znam, premda mi je poznato da je nešto opasniji). S metanolom također možete pokušati, ali malotko doživi drugi pokušaj, budući da je metanol dosta ubojit. Prednosti etanola kao otapala su pak bliske onima izopropanola. Ima polarnu hidroksilnu skupinu i nepolarnu etilnu, tako da je sve u svemu pristojno polaran i može otapati mnoštvo organskih soli, kao i nešto anorganskih (kompleksni spojevi često idu sasvim lijepo). S vodom se miješa u svim omjerima tako da opet možete birati koliko polarno otapalo želite. Aromu sam već spomenuo, tako da sad samo mogu dodati da je puno bolja u kombinaciji s nečim poput šljiva ili krušaka, a osobito raznoraznih biranih trava koje se dadu ubaciti u dobar destilat.
2,4,6-trimetilpiridin (ili 2,4,6-kolidin) mi je najmiliji od šest tekućih piridina s kojima sam imao posla. Iako se i njegov miris (kad se govori o piridinima, ne može se ne početi od mirisa) najlakše može opisati rječju "odvratno", nakon nekoliko desetaka uzastopnih mirisanja raznih piridina svatko će, tko se još nije onesvijestio od silnog smrada, doći do zaključka da je taj najugodniji. S jedne strane i dalje postoji piridinska komponenta, u isti mah jetka i zagušljiva, ali sad je ona u pozadini, tako čak ni onima koji su nenaučeni na piridine neće smetati, nego će se savršeno slagati s gotovo voćnom aromom što vjerojatno proizlazi iz triju metilnih skupina pravilno raspoređenih na piridinskoj jezgri. Sve u svemu, miris koji će vas na ovaj ili onaj (većinu na onaj, da budem iskren) način obuzeti na nekoliko tjedana.
Kao otapalo, 2,4,6-trimetilpiridin mi je bio od koristi kad sam radio s kompleksima mangana(II). Iako ga zbog očitih steričkih smetnji nisam uspio natjerati da se s manganom veže u stabilan kompleks, bio je dovoljan da uspori oksidaciju i spasi me od toga da mi uzorak prijeđe u manganove(III) spojeve. Doduše, na kraju od svega nisam izvukao ništa sintetsko jer sam se prebacio na piridin, ali bio je dobrim (su)otapalom za pripravu kompleksnih spojeva s drugim piridinima.
DMSO (dimetil-sulfoksid) je bio i ostao krajnjim sredstvom, kad sve ostalo zakaže, ali fascinantna je njegova moć da otapa zbilja svašta, ponekad po cijenu uništenja te tvari. S vrelištem pri 189 °C možete biti sigurni da ćete si puno prije oprljiti ruku, nego što vam otapalo zavrije, a isto tako bočicu možete ostaviti godinama otvorenu i ne strahovati od toga da će vam svo otapalo ishlapiti. S druge strane, problem u takvim situacijama bude to što koješta može upasti u bočicu, ako ju niste nečim pokrili. Tako sam barem jednom našao utopljenu mušicu koja je bila previše znatiželjna, a jednu sam kristalizirku bacio nakon dvije i pol godine, kad je već uz DMSO sadržavala valjda i pola grama prašine. Uglavnom, nakon što vam sva druga otapala zakažu, vreli DMSO vjerno će čekati na vašu netopljivu gamad, makar i samo zato da ju na vaše (ne)zadovoljstvo pretvori u produkte (kataliziranog) termičkog raspada. Samo imajte na umu da će uparavanje (ako je otapanje ostavilo topljivu tvar na životu) ići tek pod vakuumom i to pri barem stotinjak Celzijusovih stupnjeva.
Miris DMSO-a je specifičan, ali time nisam rekao ništa, budući da u kemiji sve živo ima specifičan miris, a neživo pogotovo. Moja prva asocijacija bila je na neke herbicide, ali sad bih radije rekao da je miris slatkasto-odvratan. I prilično podsjeća na način na koji DMSO teče. Usput budi rečeno, neki ljudi su u stanju osjetiti njegov okus kad se poliju tim otapalom po rukama. Ja nisam ništa osjetio, ali možda se samo nisam dosta zalio.
Metanol mi je zbog svog mirisa lagano odbojan, ali kao prva organika do vode, što se polarnosti tiče, jednostavno je nezaobilazan. Negdje između trećine i polovice svih mojih kristalnih struktura došlo je iz otopina koje su sadržavale metanol, obično u smjesi s vodom. Već zbog toga ne mogu dopustiti olfaktivnom animozitetu da ga makne s liste omiljenih. Metanol je otapalo s kojim se jednostavno mora pokušati, ako radite s organskim solima, a i s kompleksima. Ako sam ne otapa, možda će koristiti kao precipitant za vodene ili etanolne otopine, a možda će pak biti ona tvar koja otapa, a kako hlapi brže od spomenuto dvoje, dobit ćete elegantan način da bez velike promjene volumena otopine dobijete sasvim solidnu promjenu topljivosti.
Uz pet spomenutih otapala, koristio sam još njih nekolicinu, uglavnom bez prevelikih uspjeha, osim u slučaju vode, koja je, naravno, dominantna. Naravno, ne mislim time reći da su aceton, dietil-eter, anilin, THF, etil-acetat, heksan i druga otapala loš izbor. Samo se nisam previše bavio spojevima koje je lako iz njih dobiti. A nisam ni sintetičar, pa da mi često trebaju nepolarna otapala.
- Što taj tekst radi ovdje?
Isto što i ja u svijetu.
Proskrolavši tekst dovde, došli ste do muzike. Ona je dobra. Preporučam. I ne vraćajte se onom gore. Tekst ne sadrži apsurde. On jest apsurd.
Post je objavljen 16.06.2012. u 17:54 sati.