Prenosim sa Laudato.hr
"Nedostatak obiteljske podrške osnovni je uzrok zašto netko postaje beskućnik, najviše im nedostaje ljudske pažnje kako bi sebi dokazali da vrijede kao osobe, da po ničemu nisu manje vrijedni od mene, tebe... svih nas", istaknuo nam je u razgovoru novinar Novog lista i glavni urednik časopisa ''Ulične svjetiljke'' Siniša Pucić. Poznat je po svim humanitarnom radu, a nedavno je na prijedlog katoličkih udruga Riječke nadbiskupije nagrađen medaljom zahvalnosti sv. Vida za posebne zasluge u crkvenom životu. "Naglašavam, nisam ja taj koji zaslužuje medalju, već svaki volonter u ovim našim projektima koji daje svoje vrijeme, talente, a napose ljubav za „gubavce naših dana“. Da nema svih njih, ne bi bilo ni moga rada“, skromno odgovara Pucić.
Najviše ste se iskazali u radu s beskućnicima, koja je jedna općenita crta zašto ili kako ljudi postaju beskućnici?
"Temeljem petogodišnjeg iskustva u radu našeg prihvatilišta za beskućnike „Ruže Sv. Franje“, prvog i jedinog takvog na širem primorsko-istarskom području, uvidjeli smo da je osnovni uzrok zbog kojeg netko postaje beskućnik – nedostatak obiteljske podrške. Dakle, obitelj, kao temelj svake društvene zajednice, u slučaju 300-tinjak naših dosadašnjih korisnika na različite je načine zakazala, bilo da je nikad nisu imali kao domska djeca, bilo da su rasli kao djeca razvedenih roditelja, bilo da su zasnovali vlastitu obitelj koju je potom razorena. Shvaćajući tu činjenicu, lakše je razumjeti zbog čega se netko u jednom trenutku odao ovisnosti kao što je alkohol, droga ili kocka te do kojih dubina njegovog bića valja početi zacjeljivati rane. Beskućnici su ljudi koji ukoliko osjete da im čovjek želi pokloniti malo vremena i ljubavi koju nosi u srcu, obilato uzvraćaju povjerenjem, otvaranjem srca i iskrenošću koja se rijetko može sresti među ‘normalnim’ ljudima, kojima je u većini jedini životni cilj - utrka za novcem. Beskućnicima to nije problem broj jedan, već im najviše nedostaje ljudske pažnje kako bi sebi dokazali da vrijede kao osobe, da po ničemu nisu manje vrijedni od mene, tebe... svih nas. Dakle, dopustimo sebi priliku da nas u čestim depresivnim situacijama dotakne jedan ljudski osmijeh s ulice, stisak ruke i pogled pun zahvalnosti što mi ‘veliki’ imamo minutu vremena za ‘malog’ čovjeka.“
Pokrenuli ste časopis ''Ulične svjetiljke'', kao jedan od oblika pomoći beskućnicima, na koji im način to pomaže, tko sudjeluje u njegovoj izradi?
"Cilj izlaženja ovog časopisa je dvostruk – prvo, da na taj način pružimo priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novaca da iznajme sobu ili garsonijeru, ali i da malo po malo skidaju stigmu sa sebe kao ''oni koji su opasni po društvo''. Stoga smo ovaj časopis nazvali "Ulične svjetiljke" da javnosti posvjedočimo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo itekako imaju što pružiti, bilo duhovno bilo svojim talentima, što nastojimo kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i drugo, pokazati u svakom broju časopisa. Drugo, prodajom časopisa na taj neposredan način, iz ruku beskućnika, koji su uz mnoge volontere i sami autori tekstova o vlastitom pogledu na život, želimo javnost senzibilizirati o temama siromaštva i socijalne isključivosti, o čemu u drugim medijima gotovo da i nemaju prilike vidjeti i pročitati. Naravno, kao vjernici, nastojimo kroz svaki tekst ponuditi optimizam, nadu u bolje društvo, potaknuti da se pomogne ljudima u nevolji, ali i jasno progovoriti o Božjem zahvatu u ljudskom životu. Time ovaj časopis ima i evangelizacijsku notu. U ove četiri godine i sa svakim od dosadašnjih 19 brojeva uviđamo kako polako ostvarujemo te ciljeve i to nam daje poticaj da i dalje zajedničkim snagama doprinesemo da "Ulične svjetiljke" svijetle i dalje, još snažnije, među većim brojem stanovnika Lijepe naše."
U Hrvatskoj je sve više siromašnih – poslova je sve manje, otkazi pljušte, standard je sve niži. Kao novinar i humanitarni djelatnik, kako vi ocjenjujete trenutnu situaciju?
"Točno, mnogi će reći, nikad gore nam nije bilo. I vjerojatno su u pravu. Najgore od svega što pesimizam sve više zahvaća pore našeg razmišljanja o budućnosti hrvatskog društva, svijeta u kojem živimo... Utjeha nam može biti što ne živimo u vrijeme naših očeva i djedova, kojima bi ovakva financijska situacija bila san u odnose na ratove, glad, veliko siromaštvo koje ih je izravno pogađalo. U pravu su oni koji kažu da je od materijalnog, dublji problem današnje Hrvatske duhovno siromaštvo, naše udaljavanje od temeljnih životnih vrijednosti. Kriza duha neupitno vodi do materijalne krize. Zasigurno je lakše doći do zaključka kako nam nedostaje novaca, nego shvatiti da smo iznutra prazni, da smo se udaljili od izvora Evanđelja, da za nekoliko srebrnjaka prodajemo identitet svoga naroda i nas samih, nudeći se svjetskim moćnicima, misleći da će nas to izvući iz krize u koju smo došli."
Otvorili ste prihvatilište u Rijeci, kakva je situacija s prihvatilištima u ostalim gradovima u Hrvatskoj?
"Osnovni problem je što, na žalost, u Zakonu o socijalnoj skrbi niti u bilo kojem drugom zakonu sve do nedavno nije postojala riječ ‘beskućnik’, pa tako ni obveze državnih vlasti da pomognu radu prihvatilišta za beskućnike koja djeluju u osam hrvatskih gradova (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Varaždin, Karlovac, Zadar i Pula). Stoga, i nadalje pomoć u radu s beskućnicima pristiže s lokalne razine, od strane civilnih udruga i vjerskih organizacija te gradskih i županijskih vlasti, uz veliki doprinos donatora, što fizičkih, što pravnih osoba. Na razini Hrvatske je osnovana Neformalna mreža prihvatilišta za beskućnike kojoj je osnovni cilj postojeći Zakon o socijalnoj skrbi učiniti djelotvornim u skrbi za beskućnike, građane koji su utkali svoj život u stvaranje ove države."
Možete li nam više reći o projektu „socijalne samoposluge“?
"Kao Socijalna inicijativa Franjevačkog svjetovnog reda (OFS) i Franjevačke mladeži – Frame prije godinu dana u Rijeci smo otvorili prvu trajnu Socijalnu samoposlugu u Hrvatskoj za najsiromašnije građane. Tako na vrata prostora na adresi Brajda 7 na tržnici dnevno kucaju korisnici pomoći za uzdržavanje Centra za socijalnu skrb Rijeka, kako bi dobili besplatnu hranu, higijenske i kućanske potrepštine, ali i ono što je za neke od njih puno važnije – osmijeh i lijepu riječ volontera, koji s njima ispunjavaju upitnike za pomoć, s mogućnošću da se ljudima sa svega 600 kuna mjesečne državne pomoći, pomogne u rješavanju pravnih, zdravstvenih i drugih egzistencijalnih problema, kanalizirajući ih prema pojedincima, udrugama, tvrtkama i institucijama koje mogu pomoći. Kako bi se informacija o radu Socijalne samoposluge proširila do što većeg broja građana, a s obzirom na veliki broj potrebitih korisnika i u nedostatku osnovnih živežnih namirnica, higijenskih i kućanskih potrepština na našim policama, svakoga petka u središtu grada prikupljamo donacije građana u novcu za kupovinu hrane i potrebnim namirnicama pod geslom "Siromaštvo nije izbor! Pomaganje jest!" Cilj akcije je osvijestiti kod ljudi kako u našem gradu ima ljudi koji trebaju našu pomoć, te da svatko s malo dobre volje tu pomoć može i pružiti. U ovim volonterskim akcijama nam pomažu i osobe iz javnog života. Isto tako, subotom se naše volontere može vidjeti ispred velikih trgovačkih centara u prikupljanju hrane jednom mjesečno u njihovim prostorima. Kako je franjevački red u povijesti poznat i kao prosjački red, tako i u ovom projektu apeliramo na sve pojedince, tvrtke i ustanove koje mogu i žele pomoći: u nabavi hrane, higijenskih i kućanskih potrepština, bilo u novcu, bilo u hrani, bilo u paru volonterskih ruku, s obzirom da sve ove projekte provodimo isključivo na volonterskoj razini."
Godina je Vjere, a moglo bi se reći da malodušnost raste, kakvu biste poruku uputili ljudima, a osobito mladima?
"Na kraju bih se vratio na početak našeg razgovora. Koliko god čudno zvuči, malodušnost siromašnog društva je velika prilika za Crkvu danas, jer kada je bilo najteže, kršćani su znali pokazati svoje pravo lice. Svaki siromah, čovjek bez nade u bolje sutra, naš su izazov da počnemo graditi mozaik društva za kojim čeznemo. No, nećemo u tome uspjeti ako se sami prvo ne vratimo na svoje izvore, pronađemo odgovor na pitanje: gdje je Bog u mojem životu? Ljubim li čovjeka do sebe jer je i on dijete Božje ili zato što u njemu pronalazim vlastitu korist? Možda nikada nećemo imati onoliko novaca koliko smatramo da nam je potrebno. Primijećujem one koji nemaju puno materijalnih dobara, ali imaju srce puno ljubavi za druge i radosti za život. Stoga, pozivam sve, od mladih do starijih da shvate kako je svatko od nas pozvan graditi ovaj svijet boljim i lijepšim. Svatko od nas je dobio alat – talente za tu gradnju, a samo o nama ovisi, hoćemo li ih prepoznati u sebi, a potom i upotrijebiti, što nas u konačnici vodi k istinskoj sreći i životu sa smislom."
Post je objavljen 15.06.2012. u 23:22 sati.