Pregled posta

Uzroci i metode novog svjetskog sukoba

Novi svjetski poredak: Europu treba osloboditi “energetske ucjene” Moskve, a Kinu trajno udaljiti od Dalekog Istoka i Rusije, sprječavajući je da 2020. bude najjača svjetska sila.

“Biće rata, kažu svi, a ja ću umrijeti od ljubavi”, pjevao je, svojevremeno, Boris Novković, glumeći u spotu gardista kralja Petra II koji gine 6. travnja 1941. Spot je emitiran u čuvenoj Ducinoj rok – emisiji, koji smo mi, rođeni krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća gledali kao malo otkrovenje, dokaz da je i socrealistički zaostala Juga na putu da dostigne “the american way of life” .

Ali, vara se čitatelj koji misli da će ovo biti još jedno jugonostalgična (ili jugoneurotično) sentimentalno putovanje. Ovo je priča bez ružičasto-slatkastih isparenja sjete i sentimenta, priča čiji je cilj da nam pokaže da vjerojatno nećemo “umrijeti od ljubavi”, barem ako se ostvare utopijski planovi “usrećitelja čovječanstva”.

Da, pogodili ste: pričaćemo o tome kako oni misle na planetu Zemlju, na kojoj, sada i ovdje, živi 7 milijardi ljudi oslobode “viška stanovnika” i bajku zvanu “Zlatna milijarda” završe hepiendom (“I živjeli su sretno …” Bez nas , naravno).

Uostalom, tko je čitao intervju Henryja Kissingera, dat u svibnju 2011, mogao se suoči sa tezama ovog mračnog fosila američke vanjske politike, Niksonovog državnog tajnika i jednog od ključnih “trilateralaca”, i dalje aktivnog u nekažnjenom prekrajanju svijeta i davanju krvavih prijedloga za rješenje krize (razgovor je objavio stranica www. dailysquib. co. uk). Zlikovac je jasan:

“Dolazeći rat će biti toliko ozbiljan da samo jedna supersila može pobijediti, a to ćemo biti mi ….

Iran zaista narušava ravnotežu. Koliko dugo će Rusija i Kina stajati po strani i promatrati kako ih Amerika uklanja? Veliki ruski medvjed i kineski zmaj će biti prinuđeni da se probude iz zimskog sna …

Naša omladina, u SAD i na Zapadu, je spremna, zato što su oni programirani da budu dobri vojnici – topovsko meso, i kad im narede da izađu na ulice i bore se s tim ludim Kinezima i Rusima, oni će izvršiti naređenja. Mi ćemo iz pepela izgraditi novo društvo, iu njemu će ostati samo jedna supersila. I to će biti dobitnički svjetska vlada.

Ne zaboravite da Amerika ima najbolje oružje, koje nema nijedan drugi narod, i mi ćemo to oružje pokazati svijetu, kad bude pravo vrijeme za to. “

Kissinger je uplašenim pojedincima opisao i kako će izgledati posljedice rata po obične ljude:

“Ako ste običan čovjek, za rat se možete pripremiti preseljenjem u seosku sredinu. No, treba ponijeti i oružje sa sobom, zato što će svuda biti lutajuće horde gladnih. Iako će elita imati vlastita skloništa i utočišta za stručnjake, i oni moraju biti oprezni u vrijeme rata, zato što će i njihova skloništa biti u opasnosti “.

Dakle, rat samo što nije. Evo ga, na vratima Irana. Ali, kakva će biti njegova priroda? Zašto se on pokreće? Zašto se tvrdi da na svijetu kakvom znamo može živjeti samo “zlatna milijarda” sretnika? O tome saznajemo više iz uvida pokojnog genijalnog ruskog sociologa, Aleksandra Panarina.

O globalnom građanskom ratu (po Aleksandru Panarinu)

Jedan od najuglednijih ruskih filozofa i politikologa, šef katedre za politikologiju Moskovskog državnog sveučilišta, nositelj nagrade “Solženjicin, Aleksandar Panarin (umro 2003), video je obrise Trećeg svjetskog rata kao globalni građanski sukob. Za njega je i Hladni rat bio globalni građanski rat. O tome je pisao:

“Prethodno pokoljenje još je znalo da je hladni rat dviju supersila bio preobraženi oblik građanskog rata:

SSSR je u tom ratu bio na strani siromašnih, SAD pak – na strani bogatih. U tom smislu poraz SSSR-a bio je poraz siromašnih u njihovoj borbi s bogatima, a pobjeda SAD i njihovo nastavljeno opštesvetsko nastupanje pobjeda i nastupanje bogatih.

I sama činjenica da većina nas danas smatra takva određenja zastarjelim i da se stidi klasnih određenja uopće govori samo o tome da je iu svijetu simbola i njihovih značenja pobjedu odnijela partija bogatih, koja je umjela ne samo da fizički trujumfuje nad svojim tradicionalnim protivnikom, nego i da ga diskreditira intelektualno i moralno. “

U socijalizmu, bez obzira na sve, čak i užasne, promašaje, postojao je element nade, koji je ljude vodio ka produženju života i poboljšanju uvjeta istog. Evo šta kaže Panarin o uzrocima takvog poleta:

“Istraživanja pod vodstvom profesora I. A. Gundareva u Sveruskom državnom znanstveno – istraživačkom centru preventivne medicine, otkrila su neočekivanu činjenicu: pokazalo se da glavni destruktivni faktor koji uzrokuje prijevremenu smrtnost ljudi i snižavanje srednje dužine životnog vijeka u nacionalnim razmjerima, nije materijalna bijeda samo po sebi, nego osjećaj bezizglednosti perspektive, osjećaj povijesnog beznađa. Istraživanja vode na zaključak o duhovnoj determinaciji zdravlja nacije. “

Unatoč činjenici da se 1945. godine u Sovjetskom Savezu živjelo mnogo gore nego 1940, i da je zemlja bila razorena ratom, broj rađanja bio je mnogo veći od broja umiranja, a životni vijek stanovništva je porastao.

Naravno, slom društvenog ideala nije mogao proći bez posljedica, koje su planeri Novog svjetskog poretka već izračunali u svojim ledenim laboratorijima socijalnog inženjeringa. Namećući surovi kapitalistički individualizma kao model života zemljama Istoka, oni su znali što rade; po Panarinu:

“Iz ontološkog zaključka da je jedina prava realnost suvremenog društva individuum oslobođen od ikakvih socijalnih veza slijedi i moralni: svi odbačeni, poniženi i unesrećeni nemaju koga kriviti za svoj udes sem sebe same.

Jasno je da je to klasna strategija onih koji imaju razloga retuširaju i prikriju svoju odgovornost za proistekla socijalna razaranja i katastrofe “reformatorima”, vinovni u organiziranim i upravljanim katastrofama, krajnje je prikladno da energija socijalnog gnjeva u potpunosti prijeđe u osobne komplekse, a da žrtve njihovih nečovečnih eksperimenata preusmjere svu svoju razdraženost na sebe same, prevrativši socijalni bunt u mazohističko mučenje samih sebe. U suvremenoj Rusiji taj postupak koristi se u pripremi na cijeli narod, uglavnom na Ruse. “

Iz svega ovoga je proisteklo novo, “ne-ljevičarsko” (u dubljem smislu – antihrišćanske) shvaćanje globalnog poretka, smrtonosno u samom svom korijenu:

“Pragmatična svijest ima sasvim druge brige za razliku od prethodne, kršćanske po svojim korijenima: ona je zaokupljena ne time kako pomoći novoj sirotinji, nego kako da se posigurnije od nje zaštiti. Druga sekularizacija, odstranivši “ljevičarske recidive” iz zapadne kulture, izgleda, odstranjuje socijalnu suosjećajnost uopće. U tih novih pogana siromašni i ljudi s nekim nedostatkom više ne pobuđuju suosjećanje, nego samo odvratnost, često pomiješanu sa strahom. Ali, a nova osjećanja zahtijevaju ne više socijalnu državu, nego militarističku, to jest demokraciju nove manjine, “koja će znati zaštititi”.

A, pošto je riječ ne o “nacionalnoj, nego o globalnoj demokraciji”, koja se definira kao eksteritorijalno zajedništvo, onda je može štiti ne nacionalna, nego globalna država. Na ulogu takvog globalnog zaštitnika demokracije, koja je postala sudbinom odabrane manjine čovječanstva, pretendiraju Sjedinjenje Države. “

Još nešto: epoha moderne značila je masovnu urbanizaciju i industrijalizaciju.

Ljudi su napustili uglavnom samodovoljni svijet seoske privrede, i osjetili blagodati gradova: od novog načina stanovanja do zdravstvene zaštite. Zauzvrat su radili za kapitaliste. Masu običnih trebalo je, međutim, uvući ne samo u proces proizvodnje, nego iu krug potrošnje.

Čuveni otac automobilske industrije, Ford, govorio je:

“Sve kupovine bogatih nisu dovoljne da osiguraju prodaju bilo koje grane suvremene industrije. Klasa, koja treba da kupuje naše proizvode, to su radnici; neophodno je, prema tome, da oni steknu i imaju dovoljno novca i dokolice za odgovarajuću potrošnju “.

Potrošačka demokratičnost masovne proizvodnje danas je nestala. Panarin je jasan:

“Najnovija strategija sastoji se u prijelazu od ostvarivanja dobiti na temelju masovne jeftine prodaje ostvarivih dobiti u okvirima novoga ekonomskog feudalizma. Uslugom za bogatog klijenta može se ostvariti dobit koja nadilazi dobit od prodaje jeftinih proizvoda stotinama siromašnih klijenata, a da se pritom ostvaruju neviđena ušteda i napora i vremena “.

Šta to dalje znači?

Panarinove dijagnoze su nemilosrdne:

“Sada siromašni ne predstavljaju nikakvu vrijednost ni u svojstvu potrošača, oni se ne lijepe na laskavu reklamu, oni nemaju kreditnih kartica, oni ne mogu računati na tekuće bankovne kredite i pozajmice, a roba koja je njima najpodesnija, donosi trgovcima mizernu dobit ili je čak uopće i ne donosi.

Zato nije za čuđenje, što su ti ljudi prekvalifikovani u “anderklas”: oni više nisu privremena anomalija, koja može dočekati ispravak, nego klasa izvan klasa, grupa koja se nalazi izvan granica “socijalnog sustava”, stalež, bez kojega bi se svi ostali osjećali i bolje i udobnije. “

Nekad je narod bio izvor jeftine radne snage, ali i uvjet masovne potrošnje. Također, korišten je u imperijalnim ratovima kao topovsko meso. Sada, međutim, po uvidima Panarina, dolazi vrijeme kada je običan narod svuda nepotreban. Neprilagođene treba istrijebiti, sasvim ih ukloniti iz svijeta: oni nikom, i ni za šta, nisu potrebni.

Uz sve ovo, tisućama godina postojanje naroda gradilo se i na mističkoj komponenti. Narodi su, po toj paradigmi, zajednice duha, pokojnih, živih i nerođenih. O njima brine Bog, Otac svih ljudi i naroda. Međutim, postmoderni inženjeri globalizma više nemaju potrebe za cijelim narodima. Po Panarinu, oni “montiraju njima potrebne sustave od materijala raznih zemalja i nacija”. S pozicije globalističkog konstrukcionizma, u svakom narodu postoji masa suvišnog (povijesni “otpad” “nepojmljivih tradicija, nerazumnih obreda, svega neracionalnog i neartikulisanog”).

Narodima koji se ne uklapaju u “vrli novi svijet” treba dati surove upravljače – kompradori koji će suvišne sunarodnjake ukloniti sa lica zemlje.

Po Panarinu, prošla je faza prethodnog, prema imigrantima (jeftinoj radnoj snazi) trpeljivog i socijalno odgovornog kapitalizma. Sada sirotinju, kako rekosmo, treba pobiti.

Na kraju, moraće da dođe do globalnog obračuna; sve što je do sada poduzimala globalna elita, samo su polumjer:

“Posebne tajne brave, uređaji za pojačavanje zidova, oružje, neprobojna stakla i uređaji za zaštitu od potjera, dovitljiva pronalaženja dvostruke i trostruke zaštite – sve su to izdaci, kojima se nova buržoazijaa raskusurava oko demontaže socijalne države i dosad neviđenog distanciranja od upropaštenih sugrađana.

No ti ratovi svakodnevice će prije ili kasnije biti proglašeni za beznadni diletantizam. Umjesto da se štite ponaosob, o svojoj brizi i na svoj rizik, članovi nove klase globalnih kompradora sve su bliže ideji o potrebi koncentrirane globalne zaštite na zaista profesionalnoj osnovi.

Slično kao što je na ishodu srednjovekovlja koncepcija separtne zaštite posredstvom određenih senjora bila napuštena u korist kolektivnog zaštitnog organa u liku centralizirane apslolutno monarhije, danas, na ishodu epohe moderne, visi u zraku ideja svjetskog apsolutizma u liku nevidljive imperijalne vlasti SAD kao svjetskoga žandara, koji štiti nove izabrane od svojih i tuđih “barbara”.

Aleksandar Panarin je umro 2003. godine. Godina 2012, kako je krenulo, možda će biti prva godina Trećeg svjetskog rata. Građanskog rata bogatih protiv siromašnih, o kome je Panarin jasno i glasno govorio, onda kad je mnogima to izgledalo kao buncanje “teoretičara zavjere”. Uostalom, rat je već korišten kao sredstvo izlaska iz svjetske ekonomske krize. Zvao se Drugi svjetski rat.

Drugi svjetski rat: izlazak iz krize?

Nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju za 2008. godine i popularni kolumnist “New York Timesa”; Paul Krugman, već godinama tvrdi da su SAD pobijedile Veliku depresiju s početka tridesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući Drugom svjetskom ratu. Njegova ključna misao je:

“Sada nam je neophodan financijski ekvivalent Drugog svjetskog rata”. U jednom svom nastupu na CNNu, toj TV kući krajnje objektivnosti, on je svoju ideju izložio u vidu scenarija za naučnofantastični film: “Zamislimo da smo saznali da su vanzemaljci riješili da nas napadnu i da nam je potrebna masovna mobilizacija snaga da bismo odbili napad iz kosmosa. U odnosu na važnost takvog zadatka u drugi plan bi se povukla pitanja poput proračunskog deficita i inflacije, i mi bismo za 18 mjeseci izašli iz stanja sadašnjeg ekonomskog opadanja. I kad bi se otkrilo da smo pogriješili i da ne bi došlo ni do kakvog napada iz kosmosa, otkrili bismo da od ekonomske krize nema ni traga “.

Krugman kaže da bi ekonomski ekvivalent rata mogli biti ogromni javni radovi kakve je tridesetih godina 20. stoljeća poduzimao Roosevelt, da bi narod izvukao iz bijede. Ali, republikanci, oštri protivnici miješanja države u ekonomiju, ne bi podržali potencijalnog novog Roosevelta – Obamu.

Tako da, izgleda, kao rješenje ostaje samo i jedino rat. Rat ima preimućstvo nad svim drugim rješenjima zato što isti dopušta ostvarenje finasiranje državnih rashoda kroz proračunski deficit u razmjerima koje su u mirno doba nezamislive. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, veli Krugman, federalne vlasti posudile su sumu ekvivalentnu današnjoj sumi od 30 trilijuna dolara, a financiranje putem deficita udarilo je temelje neviđenog ekonomskog buma poslije rata.

Uostalom, čuveni John Maynard Keynes obavijestio je Amerkanci, još 29. srpnja 1940. godine, u časopisu “New republic”: “Vaše pripreme za rat ne samo da od vas ne traže žrtve. Naprotiv, one su baš onaj stimulans za povećanje individualne potrošnje i porast životnog standarda, koje vam ne bi omogućili ni pobjeda, ni poraz “Novog kursa” “(riječ je o Roosveltu ” New Dealu “)

I zaista: već 1941. godine, razinu industrijske proizvodnje dostigao je onaj iz predkrizne 1929. godine, a od 1941. do 1945. rast industrijske proizvodnje bio je neverovatnih 160,5 posto.

Investicije u proizvodnju povećale su se za 65 posto. Stanovništvo stvarno nije trpjelo: realni rast plaća za vrijeme rata bio je 50%, a potrošnja hrane, naročito mesa, porasla je 15-25%. Uzrok je, svakako, bio iu porastu vojne industrije: u Drugom svjetskom ratu, SAD proizvodi 300 tisuća vojnih zrakoplova 100000 tenkova 124000 bojnih brodova i čamaca, 41. milijardu bojevnih zrna raznih vrsta. Godine 1944. broj zaposlenih je, u odnosu na 1939, bio veći za 10 milijuna. Nezaposlenih je 1944. bilo samo 1,2 posto radno sposobnog stanovništva.

Prošle, 2011. godine, 7. studenog, navršilo se 70 godina od ulaska SAD u Drugi svjetski rat. Povod je, naravno, bio japanski napad na američku luku Pearl Harbor. Već desetljećima se zna da je vrhuška SAD znala da će Japan napasti, i da nije poduzela ništa da to spriječi. Admiral Richardson je, još 1940, opominjao predsjednika Roosevelta da se Havaji ne mogu uspješno braniti iz čitavog niza razloga – od neobučenosti kadra do nepovoljnog položaja.

Američki veleposlanik u Tokiju, Džozef Gru, pisao je State Departmentu 22. siječnja 1941. godine:

“Peruanski veleposlanik je obavijestio moje službenike da je čuo iz mnogih izvora, uključujući i japanske, da, u slučaju izbijanja nesporazuma između Japana i SAD, Japanci namjeravaju da izvrše iznenadni napad na Pearl Harbor”.

Kao iu slučaju navodnog napada Al Qaide na Kule u rujnu 2011, o kome je američka elita sve znala (obavještajne službe drugih zemalja su im dojavile da je tako nešto moguće), tako je i napad na Pearl Harbor bio unaprijed poznat; ali, Americi je rat bio nasušno potreban – kako bi inače rasla industrijska proizvodnja?

A evo i podataka iz čuvene knjige Anthonyja Saton, “Wall Street i uspon Hitlera”. Viljem Dad, američki veleposlanik u Njemačkoj, pisao je Rooseveltu:

“U ovom trenutku, više od sto američkih korporacija imaju ovdje podružnice ili zajednička ulaganja. Di Ponovi imaju saveznike u Njemačkoj i pomažu im u poslu oko naoružavanja. Njihov glavni partner je komapnija IG Farben, bliska vlastima, koje daju 200 tisuća maraka godišnje za propagandu koja djeluje na američku javnost.

Tvrtka Standard Oil (Rokfeleri, nap. VD) zarađuje 500 tisuća dolara godišnje, pomažući Nijemcima da prave sintetičko gorivo u ratne svrhe “.

A čuveni industrijalac, Henry Ford, dobio je (tobož, zbog toga što je pronašao automobil za široke narodne mase) najviše civilno odlikovanje Hitlerove Njemačke, jer je, novčano i poslovnim aranžmanima, izravno podržavao vlast nacista.

Dakle, svjetska zakulisna elita je spremna da napravi još jedan Perl Harbor, da bi ostvarila svoje gospodarske i ostale, prije svega geopolitičke, ciljeve. Jasno je, naravno, da će početi napadom na Iran (ili će Iran, tobož, “napasti” Imperiju.) Ali, to ne isključuje mogućnost da tajne službe Imperije “pojačaju” stvar nekom kacijom na teritoriju SAD. Ne bi im bio prvi put.

Scenarij budućeg “napada” na SAD

Još 19. listopada 2008, senator (kasnije potpredsjednik SAD) Joseph Biden je, u užem krugu demokrata, kojima pripada, izjavio da će Baraka Obamu u prvom razdoblju mandata susresti teška iskušenja (slična onima koja je imao Kennedy 1961-1962), i da će Obama možda morati poduzeti surove i nepopularne odluke (“though, and possibly unpopular, decisions”), kako u vanjskoj tako iu unutarnjoj politici.

U stilu proročice iz Delfa, Biden je govorio o različitim “scenarijima” krize, spominjući, kao potencijalne izvore opasnosti, Afganistan, Sjevernu Koreju, Rusiju, Pakistan (nuklearno oružje), Al Kaidu. Treba “stegnuti remenje”, rekao je tada, jer predstoji duga i ozbiljna kriza. Obama je Bajdenove iskaze, nazvao “retorski pretjerivanjima”, ali je Madeleine Albright ustvrdila da su u pitanju činjenice.

Obama nije, bar za sada, doživio Kenedijevo iskušenje (“kubanska kriza”, prijetnja nuklearnim ratom), ali svjesno hrli u njega; i nije “odradio” posao u prvom periodu svog mandata, ali – nikad nije kasno. Jer, scenarij postoji. Glumci su, više-manje, nebitni. Na kraju krajeva, to uopće ni ne mora biti Obama. Glumac – predsjednik SAD nije bio samo Ronald Reagan. Svi su oni, birani od strane megakapitala, prave “vlade u sjeni”, više ili manje glumci.

Još 31. listopada 2008, poznati antiglobalista Michael Hosudovski, objavio je tekst “Drugi 11. rujna: sastavni dio američke vojne doktrine “. U njemu je pokazao kako pripadnici američke političke elite neprestano pripremaju stanovništvo za novu “veliku prijevaru”, kako je krvavu operetu zvanu “11. rujna 20O1. “nazvao nezavisni francuski novinar, Thierry Mejsan.

Recimo, čelnik Odjela za unutarnju sigurnost, Michael Čarter, pred studentima Sveučilišta Yale, izjavio je, 7. travnja 2008., da suvremena dostignuća nauke i tehnike dopuštaju maloj grupi terorista da ubijaju ne samo tisuće, nego stotine tisuća ljudi. Dick Cheney, desna ruka Georgea Busha Mlađeg (onog što je miješao “she” i “her”), izjavio je, na vojnoj akademiji West Point, 26. svibnja 2008: “Nitko ne može jamčiti da nas neće ponovno napasti”.

Jedino što bi stanovništvo SAD (već teško ogorčeno politikom razaranja normalnog života koju vode vlasti na povocu Wall Streeta) moglo ponovo okupi oko Bijele kuće jest masovni (po mogućnosti nuklearni) “napad terorista” na “američki san”. Još u prosincu 2003, čelnik Centralne komande (CENTCOM), general Tommy Frank, rekao je da bi još jedan masovni teroristički udar na SAD mogao doprinijeti prihvaćanju izvanrednog stanja i kraju dosadašnje, makar i polufarsične, demokracije (koju, očito, treba zamijeniti nešto “efikasnije”).

Hosudovski nas podsjeća da su tajne službe SAD odavno razradile strategiju napada na vlastite građane radi postizanja agresivnih ciljeva Imperije.

Još 1962, CIA je Kennedyju ponudila plan “Northwoods”, da bi se opravdala agresija na Castrovu Kubu. Trebalo je napraviti pokolj kubanskih izbjeglica u Miamiju i potopiti američki brod u kubanskoj luci Guantanamo, a zatim optužiti Fidela i drugove za terorizam. Kennedy je plan odbio. Uskoro su ga precrtali sa popisa živih.

Nakon terorističkog napada u Londonu, u srpnju 2005, Cheney je izdao nalog Strateškoj zapovjedništvu SAD (USSTRATCOM) pripremiti plan djelovanja u slučaju novog 11. rujna. Kolovoza 2007, na prorepublikanskom “Fox News”, poznati kolumnista Stju Bukovski izjavio je da Americi treba novi 11. rujna, jer je antiratni pokret “digao glavu”, pokušavajući zaustaviti ratne pohode SAD.

Neko može da kaže: ali, to su bila vremena republikanskih “jastrebova”. Naravno da ne! Pored McCaina, republikanskog “militarist” i Obama “mirotvorac”, pričao je, u svojoj predizbornoj kampanji, o novom 11. rujnu kao prijetnji sigurnosti SAD.

Zašto je mini-nuklearni udar “pravo” rješenje?

Zato što samo atomska bomba omogućuje da se teroristički akt izvrši trenutno, s ogromnim ljudskim žrtvama, divljom panikom i spremnošću građana da radosno dočekaju “čvrstu ruku” diktature.

Kemijsko oružje za teroristički napad nije pouzdano. Više tisuća mrtvih zahtijeva velike količine otrova, ga se širi sporo, ai vjetrovi pušu. Biološko oružje izaziva epidemije, ali one mogu biti zaustavljene karantinima.

Ostaje atomska bomba.

Sedam dana poslije Bajdena, u studenom 2008, šef Pentagona Robert Gates je izjavio da ga “uznemiravaju desetine tisuća starih atomskih mina i atomskih artiljerijskih punjenja”, za koje ni sami Rusi ne znaju gdje su sve rasijani poslije Hladnog rata. A to njih bi (zar ne?) Mogli doći zli islamski teroristi (ukrali ih u doba “perestrojke” u Rusiji ili u nestabilnom Pakistanu). I – bum! Atomska pečurka u SAD! Razgoreva se Treći svjetski rat, au ovoj “demokratskoj” zemlji najzad uvode diktaturu. “Sve za front – sve za pobjedu!”

Diktatura u SAD-u: Zakonske osnove postoje

Hosudovski je, u svojim tekstovima, pokazao da su u SAD od 2003. godine razrađene podrobne postupke za uvođenje ratnog stanja (“martial law”), naročito u slučaju “izvanrednog stanja izazvanog katastrofom nacionalnih razmjera” (National Catastrophic Emergency). Takvom situacijom se, po predsjedničkoj uredbi NSPD51/HSPD20 smatra “svaki incident, bez obzira na lokaciju, koji ima ishod u neuobičajno visokoj razini masovnih posljedica, oštećenja, ili razaranja koje teško utječu na stanovništvo SAD, njihovu infrastrukturu i vršenje funkcija vlasti”. Pritom se tvrdi da ovakva katastrofa može se zbude u velikim gradovima SAD.

A šta zadaje udarac (u isti mah!) Stanovništvu, infrastrukturi, okolišu, gospodarstvu i vlasti? Atomska bomba. Odoše slobode & ljudska prava. Počinju preki sudovi.

Nakon 11. rujna 2001. uvođenjem tzv. “Patriotskog zakona”, Amerika je postala prava policijska država. FBI ima čak i pravo da u gradskim knjižnicama ispituje šta građani čitaju (recimo, tražeći knjige o pravljenju atomskih bombi u šupi ili garaži). Prisluškivanje telefona, čitanje elektroničke pošte, skeniranje, do gole kože, na aerodromima, kamere maltene na svakom koraku su “patriotska” svakodnevica SAD.

Priča se da su sagrađeni i konclogori za uklanjanje “opasnih elemenata”. Što da ne? Toliki Japanci, građani SAD, držani su u konclogorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, samo zato što su SAD i Japan bili u ratu. Clinton im se poslije ispričao, ponudio odštetu preživjelima. I sad bi mogli hapse i bacaju u logore “sumnjive”, a za pedeset godina da im se ispričavaju. Šta da se radi? Surove okolnosti!

Nije nimalo slučajno da najugledniji svjetski prognostičar trendova, Gerald Celente, već poziva Amerikance da bježe iz SAD, koje se pretvaraju u logor. U intervjuu koji je dao povodom svoje najnovije analize skorih događaja, datom australskoj medijskoj kući ABC, Celente komentira najnoviji Zakon o ovlaštenjima vojske u izvanrednim situacijama, koji je izglasao Senat, a potpisao Obama, i kaže:

“Zakon … predsjedniku daje ovlasti da svakog čovjeka nazove teroristom: na primjer, mene. Po mene će doći vojnici (vojnici, čak ne ni policija), razvaliće vrata, uhapsiće me, navesti izmišljenu krivicu, neće biti suda, porote, sudac … Mogu me muče i ubiju, ako hoće, a mogu me poslati u neki od tajnih zatvora, razbacanih diljem svijeta “.

Izvanredno stanje u SAD je moguće, jer mržnja sirotinje prema superbogataši postaje sve veća. Obama je došao na vlast tako što je sirotinji obećao da će biti “novi Roosevelt”, da će udariti poreze na bogataše i prihode usmjeriti sirotinji i srednjoj klasi. Obećao je i velike programe u gospodarstvu i socijalnoj sferi koje će financirati država.

A kriza u SAD i svijetu je sustavna, i ne može se više rješavati palijativnim sredstvima.

Šta je SAD izvukla iz prethodne velike krize?

Drugi svjetski rat, vidjeli smo. Poslije njega, Amerika je zagospodarila Europom (osim Istoka, prepuštenog Staljinovoj “obradi”) i stvorila osnove za svoj satelitski sustav polunezavisnih država, koji se sada zove Europska Unija.

Treći svjetski rat će biti takav da će svi zaboraviti tko je izazvao krizu, naduvao spekulativne mjehure od sapunice, naštampali dolare bez pokrića. SAD može ponovno zaigra ulogu viteza na bijelom konju, koji će Sibir, recimo, “pokloniti čovječanstvu” (zar Sibir smije imati samo jedna država koja, uzgred budi rečeno, ne njeguje “ljudska prava i demokraciju”)?

Europu treba osloboditi “energetske ucjene” Moskve, Kinu trajno udaljiti od Dalekog Istoka Rusije, sprječavajući je da 2020. bude najjača svjetska sila.

Što se tiče priče o Obami kao prijatelju sirotinje, Robinu Hoodu naših dana, ona je, od početka, bila samo bajka. U doba izbora 2008, u skladu s istraživanjem agencije “Prince & Associates”, republikanaca McCaina kao predsjedničkog kandidata podržavali su tzv. “Mali milioneri” (od 1 do 10 milijuna dolara), a Obamu – “pravi” milijunaši (od 30 milijuna naviše). McCaina su podržavali naftaši, a Obamu (Robina Hooda koji se pokazao kao Superhik, onaj iz “Alana Forda” što otima siromasima da bi dao bogatašima) financijski magovi, glavni krivci i za sadašnju krizu (predsjednik JP Morgan, Džemi Dejmon; šef Goldman Sachs , John Korzajn; predsjednik Federal Bank of New York, Timothy Geithner; o Sorošu da i ne govorimo). Njima je jasno; kriza je šansa da ostanu u igri i ponovno povedu Ameriku i svijet. Opet u propast. SAD treba da budu “borbena diktatura s neoruzveltovskim tečajem” (A. Gorbunov).

Tako bi se “američki san” pretvorio u “američki košmar”. Ali, superbogataši bi ostalo njihovo superbogatstvo. I još bi se uvećalo. Barem oni tako misle.

Kao što smo vidjeli, izgovor za rat može postati priča o terorizmu. Terorizam odlično pali, svuda i na svakom mjestu gdje vlada Imperija.

Teror kao sredstvo manipulacije ili još nešto o terorizmu iza koga stoji Imperija.

Švicarski profesor Sveučilišta, Danijel Ganzer, objavio je, sredinom prve decenije 21. stoljeća, svoju studiju “Tajne NATO armije”, i dokazao da je NATO Imperija tijekom pola stoljeća hladnoga rata organizirala tajne operacije atentata i terorističkih ataka, pripisanih ljevici, da bi ljevičarske ideje učinila nepopularnim (a šta je glavna ideja ljevice ako ne ideja socijalnog solidarizma, zbog koje, au ime “ljudskih prava”, nedavno rastrgoše Gadafija?)

Riječ je o tzv “strategiji zategnutosti”. Evo Ganzerovih uvida:

“Mali broj ljudi zna što taj izraz strategija zategnutosti znači. Riječ je o taktici koja se sastoji u tome da se izvrše terorističke akcije i da se one pripišu nekome drugome. Pod izrazom strategija zategnutosti misli se na pothranjivanje straha ljudi prema određenoj skupini.

Te tajne NATO strukture je opremala, financirala i uvježbavala CIA u suradnji s MI6 (Britanske tajne službe) da bi se borile protiv sovjetskih vojnih snaga u slučaju rata, ali isto tako, prema informacijama s kojima danas raspolažemo da bi izvršavali terorističke akcije u različitim zemljama . U mojim istraživanjima dao sam dokaze da su te tajne armije postojale ne samo u Italiji, već u čitavoj zapadnoj Europi: Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Turskoj, Španjolskoj, Portugalu, Austriji, Švicarskoj, Grčkoj, Luksemburgu , Njemačkoj. “

Bilo je pokušaja da se uđe u trag zločina koje su NATO nacisti počinili pod zastavom komunista; o tome Danijel Ganzer veli:

“Ako uzmemo na primjer slučaj Italije, svaki put kada je komunistička partija tražila od vlade objašnjenje o tajnoj armiji koja je djelovala pod oznakom” Gladio “, nije nikada dobila odgovor, pod izgovorom da je to državna tajna. Tek je 1990. godine Đulio Andreoti priznao postojanje gladio i njegove direktne veze s NATO, CIA i M16. Upravo u to vrijeme je i sudac Feliče Kason mogao dokazati da je autor atentata u Peteanu 1972. koji je tada uzdrmao Italiju, bio Vinčenco Vincigera, koji je propadao ekstremnoj desničarskoj skupini po imenu “Ordine Nuovo”, a koji se do tada pripisivao borcima ekstremne ljevice. Vincigera je priznao da je počinio zločin u Panteanu, uz pomoć tajnih talijanskih službi. Vincigera je također govorio o postojanju te tajne armije “Gladio”. “

Teror, čije je porijeklo nejasno, odličan je način da se manipulira javnim mnijenjem. Svi ciljevi Imperije se tako pokrivaju maglom humanitarne retorike; ne ubijamo zbog nafte, nego zbog “ljudskih prava”.

Poanta je u sljedećem

“Riječ je o borbi za kontrolu energetskih resursa, euroazijskog bloka koji se nalazi u toj strateškoj elipsi, koja ide od Azerbajdžana preko Turkmenistana i Kazahstana do Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta i Perzijskog zaljeva. Upravo tu u tom regionu, odvija se taj takozvani rat protiv terorizma, u kojem su koncentrirane najznačajnije rezerve nafte i plina.

Po mom mišljenju, nije riječ ni o čemu drugom, nego o geostrateškom ulogu u okviru koga Europska unija može samo izgubiti. Jer, ukoliko SAD preuzmu kontrolu nad ovim resursima i ukoliko se energetska kriza pogorša, oni će im reći: “Vi želite gas, vi želite naftu, vrlo dobro, mi u zamjenu želimo ovo ili ono”.

Ganzer je, kao objektivan znanstvenik sumnjičav i povodom 11. rujna 2011. Evo što tvrdi:

“Moji studenti i drugi ljudi su me uvijek pitali: Da li je taj” rat protiv terorizma “doista povezan s naftom i plinom, jesu li atentati od 11. rujna također bili izmanipulirani? Ili je to puka koincidencija da su muslimani Osame bin Ladena izvršili napade upravo u trenutku kada su zapadne zemlje počele shvaćati da je na pomolu naftna kriza?

Počeo sam se interesujem za sve što je bilo napisano o 11. rujnu i da također proučavam službeni izvještaj koji je objavljen u lipnju 2004. Kada se unijeti u taj predmet, odmah vidite da tu postoji jedna velika planetarna debata o tome šta se zaista dogodilo 11. rujna 2001. Informacija s kojom raspolažemo nije sasvim precizna.



Ono što je nejasno u tom izvještaju od 600 stranica, to je da se uopće ne spominje treća kula koja je srušena istog dana. Komisija govori osamo o rušenju dvije kule Blizance (Twin Towers), postoji i treća kula, visoka 170 metara koja se srušila a koja se naziva WTC7. U njenom slučaju govori se o malom požaru. Razgovarao sam s profesorima koji dobro poznaju strukturu građana, oni po pitanju dešavanja u Pentagonu. Na fotografijama koje imamo ne vidi se avion. Praktično je neshvatljivo kako je neki avion mogao tu da padne. “

Dakle, priča o terorističkom aktu na teritoriju SAD, sasvim je upotrebljiva za ciljeve Imperije, na čijem čelu se nalaze neonacisti iz redova financijske oligarhije. Kada će biti ispričana preko “najobjektivnijih” medija svijeta, poput CNN, ostaje da se vidi. Strah nas je da bi to moglo biti uskoro.

Umjesto zaključka

Imperija, i oni koji njome vladaju iz sjene, očito su na sve spremni. To, međutim, uopće ne znači da će pobijediti. Jer, bankari (lihvarska internacionala) već dvjesto godina pokušavaju uspostaviti svjetsku vlast; prvi njihov osvajač bio je Napoleon, koji je slomio zube u Rusiji 1812. godine. I Hitler, koga su gojili i spremali za rat, slomio je zube u Rusiji ,1941-1944. godine.

Po onoj narodnoj: “Al ne reče Ture:” Ako Bog da “”. Ture opet nije reklo: “Ako Bog da”. Ture opet pravi račun bez krčmara. Opet im se čini da su najjači, najljepši, najpametniji, i da su sve to sami otkrili. Jer, iako sila Boga ne moli, Bog silu ne voli; a kako je zapazio veliki ruski matematičar i filosof, Igor Šafarevič, totalitarni sustavi se često slamaju od najobičnijih životnih okolnosti.

Naravno da lihvari plaše čovječanstvo svojom svemoći. Naravno da su spremni da koriste atomske bombe i tajna oružja. Ali, također naravno, sve to kostriješenjem može završiti podvijanje repa. Jer, dok god postoji tajna Božjeg staranja o svijetu i ljudske slobode koja se ne miri sa zlom, povijest nije završena. Živi bili, pa vidjeli; pa čak i da ne budemo živi, možemo pobijediti. “I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama”, pjevao je Aleksa Šantić. “Volovi jaram trpe, a ne ljudi, Bog je slobodu dao za čovjeka”, ponavljamo i mi za njim.

Izvor: www.dejanlucic.net

Post je objavljen 15.06.2012. u 22:09 sati.