Sasvim jednostavna stvar...kao što je par dragih i starih pjesama. Koje su me podizale...veselile...davale mi toliko poleta da se ponekad činilo kao da lebdim.
Koncert, prvi koncert na kojeg sam odvela brata. I bio je dobar...ali...
ali...ništa više nije isto.
I polagano...kao da me svi odbacuju...i pomalo ja njih odbacujem...jer, ponovo sam neprilagođena. Nisam vječito sretna, nisam ono što bi drugi željeli da budem. Kukam, jadikujem, ne poduzimam puno...ne poduzimam gotovo ništa da to mijenjam.
Ako i promijenim...brzo postane slično.
Jesam li zaista ja ta koja navuče na sebe sve ono loše? Bijes svih oko sebe, da izgube strpljenje i sve manje vremena provode kraj mene?
Tužna sam. Beskrajno. Nedostaje mi tata. Zaštita. Vjera u mene. O tome kako to boli...nitko ne želi niti razgovarati.
Sve više osjećam...i sve češće to čujem kako se provlači raspravama...da niti nedefinirani ne vjeruje baš...u mene.
A ja sam sve više ljuta što ga toliko nema. I što mi ne daje ono što priželjkujem...više vremena...više zajedništva...a odavno znam da od njega ne mogu dobiti.
I to tako podsjeća...na čitav niz...različitih a opet sličnih...u prošlosti.
Ne vjerujem u sebe...ne trudim se...i dokažem to svima oko sebe, prije nego što pobjegnem ili me odbace.
Nedostaje mi prijatelj...koji bi rekao koju lijepu. A ne dobacio još pokoju kritiku.
Tuga, nemoć, apatija,
Post je objavljen 15.06.2012. u 21:37 sati.