Volim li te.
Ne. Ne volim te.
Kao da je to tako jednostavno kao kidanje prljavih, bijelih latica tratinčica.
Glupostice.
Kao da mi kalkulator može reći hoću li te zavoljeti.
Ironija.
Kada nemaš ništa što trebaš i što ti pristoji, još uvijek to želiš. Da, i to malo, hebeno Ništa.
Kada imaš sve i pristoji ti kao da je tvoj odraz...tjeraš to.
Je li to odbijanje sreće? Je li to pljuvanje Sreći u oči?
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac...
Zar je vrijedno ? Zar je to vrijedno mojeg prosipanja zrnaca misli po nečem kao što je blog...što će zauvijek biti tu i bosti mi oči...podsjećati me što sam, kako sam, zašto sam nešto učinila...sjećat ću se...koliko sam voljela...koliko nisam voljela.
Nije vrijedno. Mojih misli može biti sram.
Ili..prije će biti...
Moje misle srame se srca. Srca koje je kao mlitava, ljigava riba. Pokuca tu i tamo, a onda zašuti.
Kad bi se barem rukom moglo posegnuti kroz grlo, stisnuti tek da krv zakola.
Ali neće...
I moja ljubav ostati će suha. mrtva. prodana drugome.
Post je objavljen 13.06.2012. u 01:02 sati.