Marketing
Nogomet, veliki Hrvati i tako to ...
Problem s prvenstvima je nekad bio da sam bio u školi često ili kada sam studirao da su eto baš rokovi u isto doba kada se igra. Nogomet je nešto više, koliko god da neki okretali oči na takvu izjavu. Koliko znam za sebe, znam za Dinamo. Reprezentaciju gledam kako postoji, od onoga susreta sa SAD-om kojega sam gledao, ali se, da budem iskren, pretjerano i ne sjećam. Aktivno gledanje prvenstva mi je počelo sa Svjetskim u Americi 1994. Finale relativno dobro pamtim, američki stadioni su mi bili jako, jako čudni, ali nogomet je valjda uprogramiran u dušu svakoga zagrebačkog kvartovskog klinca. U osnovki smo ga luđački igrali, doslovce svi, bez obzira na kvalitetu. Vidim da klinci i dalje naganjaju loptu, što je dobro. Moj kolektivni sport kojega sam igrao i kojega najbolje razumijem je rukomet. To je po meni vrhunac kolektivnih sportova, uživam gledati rukomet. Ali nogomet je opet nešto posebno. Nisam od onih tipova koji znaju napamet postave pojedinih momčadi, iako sam nekoliko puta pijan uspio nabrojit postavu Dinama iz 1967. i 1982., što mi trijeznom ne ide nikako. Apsolutno mi je najdraži igrač Robert Prosinečki, da se zauvijek preselio u Srbiju, preimenovao u Decembarski i nosio četničku šubaru, taj čovjek mi je miljenik. Od golmana Tomo Butina, napadača Dado Pršo (apsolutni nogometni genijalac), obrambeni Igor Štimac. Treneri? Hm. Nakon pobjede nad Engleskom, rekao bih Bilić, ali taj čovjek ipak nije tako dobar trener. Hm, kad razmislim najdraži mi je Zeko, jer je vodio Dinamo u Ligi prvaka.
Kako volim reći, nekoliko godina sam hodočastio na Maksimir. Već me dugo nema, iako sam prošle godine čak bio na jednoj tekmi nakon dugo godina. Jednostavno to nije to. Nešto sam stariji, Dinamo je izgubio onaj specifični sjaj kakav je imao. Iako mislim da me muče, ne bih se odrekao toga kluba. To je nešto tradicijski. Dolazim iz HAŠKovske tradicije (većina navijača Dinama dolazi iz tradicije Građanskog), nogomet je bio oblik nacionalno-lokalpatriotskog legitimiranja, u Jugi se znalo tko navija za Dinamo. Sjedio sam po groznim utakmicama, kada je bilo jako malo ljudi, ali najgore utakmice su, u navijačkom smislu, uvijek bile one od reprezentacije. Dok je arsenal navijačkih pjesama za Dinamo nepresušan (pitati navijače Rijeke kakve im se balade pjevaju kad su u Zagrebu), reprezentacija u tolike godine nije razvila ni 10 pjesama. Čudesno je kako se uvijek netko uspio na Maksimiru redovno potući, a količina pijanih pojedinaca uvijek je nadilazila publiku na Dinamovih tekmama. Grozna atmosfera, barem meni. Po novinarima veličanstvena, po meni koji je bio u toj masi grozna. Najbolja atmosfera redovno Dinamo-Rijeka.
Jedan fenomen koji je meni vezan uz repku je tzv. vikend-hrvatstvo. Ja sam Hrvat 365 dana u godini. Znam od srednjeg vijeka kako mi se familija selila pred Turcima iz stare Hrvatske, znam od kuda se dolazilo iz drugih zemalja u Hrvatsku, meni po onim popisima uz pretke piše redovno Hrvat i meni ne treba jebena reprezentacija da bi bio ponosan Hrvat. Stajao sam na Trgu kada je himna svirala za Hrvatska-Irska i ljudi su hodali uokolo kada svira himna i to obučeni u kockice. Kako možeš nositi kockice i ne poštovati himnu? Gade mi se ljudi koji pljuju po vlastitom narodu, zemlji i državi, ali kada popiju jednu žuju ili karlovačko, onda su überhrvati i super-navijači. Ja nemam ništa s kockicama, niti ću ikada imati. Nemam dres, nemam šal, a vidio sam repku uživio previše puta. Meni je Hrvatska u srcu, kakva god da bila. Ne znam, ja sam valjda blesav i donekle pošten, pa primjećujem licemjerje. Ti što nosaju kockice, a prije su bili Jugoslaveni veći od Tita, takvih nas i jesu pokrali dok su pošteni i blesavi bili pošteni i blesavi. Sljedeći put, kada se stvara novi poredak, treba drugačije. S nepoštenima treba onako kako su oni s nama. Da ne kenjaju da vole one što zaista mrze. Jebeš državu kojoj je jedina zajednička točka nogometna reprezentacija.
Pero Panonski
P.S. Gledam sve skupine, osim skupine A na ovom prvenstvu. :)
Post je objavljen 12.06.2012. u 19:08 sati.