Pregled posta

IN MEMORIAM Branko Ćopić

Dragi moj Branko ,

Noć je jedna od onih u kojoj mi je izmakao san i da ne bih po glavi premotavao stvari od kojih mi bude loše ja odlučih da ti se javim , jer tako mi je i ljepše i bolje.
Mnogo je godina prošlo od kako si svojom voljom otišao sa ovoga svijeta, čak 28. Sjećanja na tebe punim životom žive,i ja sam ti pouzdan svjedok za to.Meni kao ni ostalima nije najjasnije koji je razlog tvog odlaska, samo ti si mogao da odeš jer si iza sebe ostavio mnogo djela da svjedoče o tebi i tvom životu.Ti znaš da sam ja pisanu riječ zavolio zahvaljujući tebi.A da li je to dobro? Ne znam ni sam , zanese se čovjek u sve ovo pa mu dođe da skoči s mosta. Podstakao si mnoge da zavole poeziju i prozu ta dva začarana svijeta gdje je nebo od čarolije načinjeno a zvijezde od kristala, gdje moguće je sve što se useli u maštu.
Ti si me naučio da u svemu pronađem lijepotu , ja ljepotu tražim i u ovoj noći u kojoj se pored tišine čuje samo ovo moje pero koje veselo šeta po papiru proizvodeći tako svojstven zvuk.Kuca i sat , tiho i neumorno.Volio bih da u ovom času iz tišine izroni neki tvoj lik , možda sam djed Rade i da me izgrdi što ne spavam u ovo doba.Svi likovi iz tvojih djela sada su s tobom gdje ti živiš neke nove priče ili pak gore pišeš knjige koje rajska djeca čitaju kao lektiru.
Tvoj raj mislim da izgleda kao podgrmečko selo iz tvog djetinstva, ako je to zaista tako , znaj da mi je drago. Mene još proganjaju misli od kojih mi se ne spava , uzalud ja bježim i uzalud pričam s tobom o stvarima koje ti već dobro znaš.Rado bih u snove ali mi zlatne kapije snova nisu otvorene , ključ od tih kapija sam negdje izgubio.Hajde da se vratimo u stare dane , da skinemo prašinu sa tih nebeskih polica na kojima su složena sjećanja.Ja sam rođen nekoliko godina poslije tvoje tragične smrti , za tebe sam doznao sa nekih šest godina , tad sam vjerovao da si živ, zar je moguće da neko ko knjigom uljepšava dane bude mrtav...Ne , pisci ne umiru , sve dok ne umru njihova djela.U nekim kasnijim godinama sam doznao da si 1984. godine skočio s mosta i tako stupio na put koji vodi ka nebu.Čitajući tvoja djela u mašti sam sebi dočaravao slike , i danas se sjećam te izmaštane kuće koja je nekad bila tvoja.Tako smo se ti i ja zbližili i postali prijatelji.Ja ne volim kad za tebe kažu da si dječiji pisac, i mislim da pisac ne može biti samo dječiji , samo domaći , mlad ili star , pisac jedino može biti pisac.Dobar ili loš , to ovisi o tome kako se ko kome dopadne. A opet djetinstvo najčistiji je i najuzvišeniji period ljudskog života, prepun mašte gdje se daleka vremena čine nedokučivima i milijunima svjetlosnih godina daleko.Mislim da dok sam živ nikada neću zaboraviti neke tvoje priče i pjesme , ja u svako doba dana ili noći mogu odrecitirati „Mala moja iz Bosanske Krupe“, i nikad dokučio nisam šta me to veže za tu pjesmu samo znam da mi je jako draga. A tek „Magareće godine“ koje mi uvijek mogu izmamti osmijeh na lice.Ja ti evo razmišljam da li mi u čijim srcima postoji malo tajanstveno pero i kroz čije vene teku lijepe riječi ikada izađemo iz tih magarećih godina ; hoću reći da li odrastemo? Ne , zasigurno ne. I ti si po stare dane kroz svoja djela živio neko pozno djetinstvo. Moja prijateljica Sanela inače pjesnikinja mi reče da nije ni lijepo ,ni pametno odrasti, i da je to vječno djetinstvo u duši neprocjenjiv i važan dio nas , i još je dodala : „Nemoj odrasti ni slučajno“.
Davno sam te još uzeo za svog idola, i trudim se kad god mogu da ispišem poneku praznu stranicu.Prazne stranice su beskonačnost, one nijemo čekaju u budučnosti svakog od nas.Novi dan se već ugostio u vremenu . a ti i ja iz nekih starih dana još izašli nismo. Zašto bi? Oni se uvijek ljepšima čine.I ovaj dan koji je ovdje , nekad će stati u red starih dana i činiti se lijepim meni ili nekome drugom.Možda on u svojoj torbi nekome beskrajnu sreću nosi.Ne pitam te jesi li gore uspio pronaći svoju „malu iz Bosanske Krupe“ u koju si se zaljubio na prvi pogled i godinama je nosio u svom srcu? Je li i sad lijepa , da li je ravnodušna na te divne stihove? To te pitam iz nekih svojih razloga. Ovaj svijet je jedna prolazna epizoda na kome sretneš draga lica , upoznaš , voliš , izgubiš i živiš za ponovni susret.Opet čujem kako kuca sat, i kao da u slogovima izgovara meni drago ime, on to namjerno radi. Da, baš sat ili kako ga ti nazva „čudesna sprava“. U ovoj noći drugujemo ti , sat i ja. Možda i Mjesec plovi nebom , ali ja ga ne vidim , možda je i bolje , i ne znam kakve veze on ima s nama i zašto je tako čest motiv u tvojim djelima... Mjesec, noćni putnik , skinica , noćni posmatrač , prijatelj lopova i onima na čijem jastuku spava tuga. On dakle , nikako ne može biti naš drug. Razumijem za Sunce ,jer si ti njegovim sjajem obasjao srca i duše tvojih čitatelja, a ja sam svojim pjesmama izmamio možda najljepši osmijeh na svijetu čiji je sjaj ravan sunčevom. Sunce je sjaj, toplina , nada , život , a Mjesec ? On je tuga i nesanica.Pomislit ćeš da je on razlog zbog kojega ja ne spavam. Ne , nije on , moj razlog je daleko ljepši od Sunca i Mjeseca. Ipak su Mjesec i Sunce ono što je zajedničko prolaznom i vječnom svijetu. Puno je toga zajedničkog tebi i meni , dragi prijatelju , iako smo vječnošću razdvojeni.Mene još ne opija san ,a sve bih dao da zaplovim snenim morem slatkim. Čujem sad uznemirili su se svi psi u okolini , možda oni svojim lavežom tjeraju nesanicu koja se uvukla u moju ulicu.
Jednoga dana ja ću sasvim sigurno doći gore k tebi , možda pogodim baš na Miholjdan, tvoju slavu , kada kod tebe u goste dođu svi oni koje voliš. A do tada ću u srcu čuvati neke drage momente o kojima ću pisati i boriti se sa životnim ofanzivama , baš kao tvoj Jovandeka Babić koji sad možda naseljava neke istočne dijelove raja.
Odoh ti ja , ne zato što mi se sad spava, i ne zato što ponestaje tinte u ovom peru , već zato što bih mogao otkriti neke uzvišene tajne, a svijet , i život bez tajni ne mogu , one su svuda oko nas. I reci mi molim te još nešto ; koje je zapravo boje sljez?

Tvoj prijatelj
Emir S. Nišić

Post je objavljen 11.06.2012. u 22:06 sati.