Htio bih napraviti web stranicu poput tvoje,
govori mu mladić, novinski pisac koji obećava;
sviđa mi se mogućnost da 24 sata
posjedujem poligon za vježbe
koje se ne razlikuju od istinskih bitaka za drukčije.
Internet je dalekometno oružje.
Što mi je sve potrebno, pita ga.
Osjećati etičku samoću u čoporu.
Imati potrebu da stranicu nosiš
kao majicu s amblemom pripadnosti sebi,
ali ne kao majicu ispod majice koju bi pokazao publici
samo kad zabiješ gol.
Neka prezir i podsmjeh
budu odgovori na manipulacije tvojim potrebama.
Moraš biti otporan na glupavu ravnodušnost ništarija,
na mehaniku podvlašćivanja.
Prestati okrivljavati sebe što tvoje
mutirane prijatelje
uopće ne intersira čime se baviš.
Uvjeti bez kojih se ne može je nostalgija,
da baš hoćeš čeznuti za izgubljenim,
i melankolija – da si svjestan stalne prisutnosti sloma.
Poput otvrdnulog sibirskog logoraša
ne vjeruj, ne plaši se, ne moli.
Buditi se u šest ujutro, nestrpljiv,
da bi skuhao ručak, da bi uživao
u vještini pretvaranje energije sunca, vode i zemlje
u ukusnu snagu koja pokreće tvoje i njezino tijelo.
S osjećajem nepovratnog gubitka trajati u onom danu
koji prolazi bez čitanja, slušanja, gledanja – umjetnosti.
Predoziranost ljepotom i kritikom ti je sudbina: Krleža, Kiš,
Mandić, Arsen, Satie, Doors, Hendrix, Kad budem mrtva i beo
SF, impresionisti, Tko pjeva zlo ne misli, Pero Kvrgić, Ivo Štivičić...
Znati da i borovi rastu ukrivo kad puše jedan vjetar,
i uporno ih saditi na putu sjeveroistočnjaku.
Možeš li sve to podnijeti, tu mješavinu osjećaja spriječenosti,
užitka, žudnje, angsta i potrebe da pišeš
o sebi u svijetu i o svijetu u sebi?
Post je objavljen 11.06.2012. u 18:39 sati.