„Mi smo rijetko ponosni kada smo sami.“ (Voltaire)
Eto, bilo pa prošlo. I kao da se nije ni dogodilo.
Zahvaljujući modernim tehnologijama mogli smo iz trenutka u trenutak izravno pratiti sva zbivanja iz Splita, sa splitske Rive, gdje se je odvijala nezakonita manifestacija homoseksualnih aktivista iz „regiona“, uz svekoliku podršku hrvatske tekuće vlasti.
Kao da si na licu mjesta - a nisi.
Kao da nazočiš ničemu - u nečemu.
Svjedočiš događaju koji je pokrenut radi javnosti, a te javnosti nema ni u tragovima. Zbivanje u vakuumu. Čisti virtualni događaj. Paradoks. Kako je počeo tako je i završio. Na novinskim stupcima. Bez žive publike.
„Mrtvačka povorka“ u „gradu duhova“.
Mrtvo slovo na papiru.
Čisti horor.
Uvjeren sam da se još nije dogodio događaj kojeg je popratila veća medijska halabuka, a koji je umro prije nego što se je i rodio. Svatko tko je mislio da ima nešto pametno za reći, rekao je ili je napisao. A toga o čemu se je govorili i pisalo nije ni bilo. Jer nitko nije govorio o „paradi pedera“ nego su svi govorili o mogućoj reakciji Splita.
Ipak ono najbitnije, rekao je sam Split. Ponosni Split. Lani je reagirao kako bi reagirao svatko tko je ugrožen. Emotivno. Naglo. Iskreno. Zato lanjsko kamenje ne treba opravdavati ali ga se može razumjeti. Ono je bilo čin čiste refleksne reakcije na nečiju agresiju. Čin gole samoobrane.
Ove godine Split je na vrijeme shvatio što mu se sprema. Htjeli su na svaki mogući način isprovocirati bilo kakav ekces. Angažirali su sve snage. Pokrenuli su medijski stroj koji je danima podgrijavao atmosferu. I nisu uspjeli.
Nisu uspjeli, jer je „splitski genij“ daleko iznad svih prizemnih kalkulacija i manipulacija ove bezbožne kulture. Sva ta bulumenta plaćenih piskarala, koja je došla odraditi svoju plaćenićku rolu, najprije u režimskim tiskovinama, a onda i na „licu Rive“, sada smišlja kako od vode napraviti barem kvasinu, jer vina nema kojim bi nazdravili uspješnom pokoravanju Splita i Hrvatske.
Svi su se našli „u đardinu“. Koliko simbolike. Splićani dobro znaju koja je klijentela toga lokaliteta u gradu i tko i što toj klijenteli na tom mjestu nudi. Od davnina, pa sve do danas. I eto ih – svoji na svome. „Genius loci“.
Molili su se svojim bogovima ne bi li putem do Rive, barem koji kamen od njih napravio nekog suvremenog martira, ali sve što ih je pogodilo bio je pljesak iz kafića „Semafor“ gdje ionako sjede svakog dana. Pljeskali im prijatelji. Lijepo je kad imaš prijtelje.
Onda su se molili da ih, kada dođu na Rivu, napadne Torcida, pa ako nema Torcide onda barem nepostojeći „Hajduk jugend“ ili „stožer za zaštitu Rive“. Eh, da kamen baci barem pater Jozo Ćirko. Bilo koji hrvatski „okot“ s kamenom u ruci bio im je nedosanjani san. Ah ti prokleti Splićani. Prokleti Hrvati. Ma tko će razumjeti taj Split? A tako su dobro sve isplanirali.
Samo jedan kamen. Ili jedna modrica. Kap krvi. Uzvik. Psovka. Bilo što. To je sve što im je trebalo. Jer gospodari će biti ljuti. Netko je zakazao. Smanjiti će donacije. Ne će biti lako dočekati naredni „peder bal“.
Tri lika treba posebno izdvojiti iz ove „kolone“ koja nigdje nije stigla.
Prva je tekući prvi policajac u državi. Splićanin. Nije uspio u natječaju za gradonačelnika grada Splita. Kažu zli jezici da se je zarekao „refat“ svome gradu. Učinit' mu dišpet. I kao dugogodišnji izviđač odlučio je od grada, za ovu prigodu, napraviti pravi pravcati logor. I uspio je. Jednom izviđač uvijek izviđač. Konačar. Ogradio željeznom ogradom svoj grad, zacrtao dopuštene i nedopuštene zone boravka za njegove stanovnike, odredio koridore za kretanje, podigao helikoptere nad Split, poslao policiju na ulice.
Nisu ga zanimale sitnice kao što su odluke aktualne gradske vlasti. Nema čovjek kada voditi računa o takvim glupostima. Ma koja samouprava? Ma koja demokracija? Uostalom tko je nama kriv što nismo njega izabrali za „poteštata“. Možda bi i šatore dobili. Pitali ga novinari „A di su Splićani?“ I reče tekući ministar: „Bili su u povorci.“ Eto šta vam je izviđačko oko. Vidi i ono što nitko ne vidi. Ipak prije će biti oko političara – vidi ono čega nema.
Drugi lik je opet iz Splita. Naš čovik. Splićanin. Profešur. Filozof i sociolog. On je inače i prvomučenik lanjske povorke pedera u Splitu. Udrilo ga kamenom. Ove godine je „s oltara“ poručio svima koji su protiv pederske agresije na Split da su „primitivci“, „šovinisti“, „antisemiti“ i „profašisti“. Ako je i od profesora puno je.
Ali i njemu su usta puna kršćanstva. I on citira Sveto Pismo „ka' iz rukava“. Baš me zanima kako je to bilo kada je podučavao đake u Krapini, Zadru i Zagrebu, tamo nekih sedamdesetih i osamdesetih. Je li ih profesor učio kršćanskoj etici, jesu li se nadahnjivali Biblijom na njegovim satovima ili je profesor kršćanstvo „otkrio“ u ove naše dane?
Treći lik je svakako jedan „hrvatski pisac“. Tako mu tepaju. Pravomoćno osuđen za klevetu. Poveo čovjek sa sobom u povorku ni manje ni više nego Michelangela i Leonarda da Vincija. Doveo Čajkovskog, Prousta, Rimbauda i Oscara Wildea. Usput je sve samostane proglasio, uz pomoć Voltairea, leglima pederluka, a prije nego će svojom nazočnošću uveličati ovogodišnju paradu, onako usput, kao da ne će, posla poruku svim kršćanima,, neka dobro razmisle koje su to bile Božje nakane kada je svim tim pederima podario takve talente. „O tempora o mores!“
Mogli bismo „do jutra“ o – ponosu. Na kraju „parade ponosa“ jedini koji mogu biti ponosni jesu Splićani. Nisu nasjeli na provokaciju. Ignorirali su one koji su ih htjeli uvući u zamku. Pokazali su zrelost i razum. Nije bilo lako ostati ponizan kada te siluju u mozak.
Narednih dana mediji će prenositi poruke pederskog lobija kako je ovo njihova pobjeda. Eto, već nas hvale kako smo „prošli na popravnome“, a mi nismo ni u školu došli. Darovali nam prolaznu ocjenu.
Do gadljivosti će se raubovati teza kako je ovo „korak naprijed u demokraciji“, a onda će sve pasti u zaborav, jer će narod dobiti neki novi test izdržljivosti. I tko ga preživi – pričati će.
Jedna od predstavnica organizatora izjavi: „Ljudi nisu mogli čuti naše poruke.“
Ispravak krivog navoda.
„Ljudi nisu željeli čuti vaše poruke“.
„Dođe li oholost, dođe i prezir, a mudrost se zadrži kod poniznih.“
(Mudre izreke 11,2)
Ivica Ursić | hrsvijet.net
Post je objavljen 10.06.2012. u 16:09 sati.