Jučer sam čitao postove i komentare zbog obljetnice smrt naših roditelja. Kod mene su to bili logični događaju vezani uz dosta tuge, ali i vjere da ćemo se opet sresti. Ono što mi je bilo teško shvatiti dogodilo se u besmislu jedne nedavne prošlosti:
Kad su mi javili da mi je prijatelj i bratić poginuo na rovu , ( 24 god. dvoje male djece ) digao sam ruke u zrak, udario njima u stablo i rekao: "Da nije nitko rekao ni jednu riječ." Znate li zašto? Zato što sam morao biti najjači.
M o r a o!
I u tom sam položaju bio par minuta kao oduzet a onda odredio tko će otići po potpune informacije. Situacija nije dozvolila ni da odem na pogreb. Mislio sam da će me stres stići kasnije. Nije. Došle su nove smrti i novi ubijeni. Danas pričam Maji o njima. I plačem.
I ni jednu obljetnicu nisam obilježio.
Oni su je zauvijek obilježili u svakom mom danu.
Post je objavljen 09.06.2012. u 11:58 sati.