Trčanje i seks 3
Bilo je pravo uživanje lagano se spuštati strmom stazom. Mišići su mu osjećali slatki umor i pozivali ga ubrzati, ali je Vilko znao da to ne smije učiniti: trčati brzo niz strmo brdo zna biti vraški opasno. Uživajući u lakoći napredovanja, misli mu ponovo jurnu ...
... prema onom danu, kad je trčao usamljenički maraton i kad je približavajući se tridesetom kilometru počeo osjećati bolove. Kvadricepsi su mu se grčili i naprezali kako se još nikad do sad nisu naprezali.
Čak ni onu noć koju je gotovo čitavu proveo klečeći, sa Vesnom između svojih butina, bjesomučno se zabijajući u nju. Bili su neumorni te noći: nisu se vidjeli petnaest dana, jer Vesnin se muž razbolio, gripa, ništa opasnog, ali ona nije mogla dolaziti svakodnevno kod Vilka na ukradeni seks, a na kojeg su oboje navikli i počeli ga smatrati normalnim, nečim što im s pravom pripada.
- Što mu je? - upitao je bijesno, kad mu je Vesna telefonirala i priopćila mu vijest koja ga je razjarila.
- Gripa, čini se.
- Gad jedan! - zarežao je Vilko u slušalicu. - I to baš sad kad je trebao raditi tri noćne smjene za redom.
- Ah! - uzdahnula je Vesna iz daljine u Vilkovo uho. - I to će proći. Nadoknaditi ćemo.
Nadoknađivao je. Čim je te noći oko jedanaest sati stigla, strgnuo je odjeću sa nje i polegao je potrbuške na krevet.
- Imaš lijep pogled odozgor - rekla mu je ona pogledavajući ga iskosa i sijevajući zelenim uzbuđenim pogledom.
- Šuti! - zapovjedio joj je promuklim glasom.
Bio je nezasitan, a nju kao da njegova glad činila još gladnijom. Zabijao se u nju uvijek iznova i uvijek u toj jednoj te istoj pozi, pa ga je Vesna počela podozrivo gledati. Konačno, prilikom trećeg puta ljubavnog okršaja, jer upravo se u to, u okršaj pretvorilo njihovo uzajamno mahnitanje, osjećajući da Vilkovo uzbuđenje raste, usudila se upitati:
- Ne želiš mi gledati u lice, je li? Zašto?
- Jer znam ... - zastenjao je on, vrhunac uživanja ga stegnuo i prekinuo mu riječ, ali nije je ni bilo potrebno dovršiti. Ona je znala.
- Misliš da sam ...
- Šuti! - zapovjedio joj je drugi put te noći, u stvari, drugi put za vrijeme čitavog njihovog odnosa.
Vesna se osmjehnula u slatkom grču i klonula, koljena su joj kliznula i spustila se na krevet, a Vilko je ostao klečati nad njom, osjećajući kako mu kvadricepsi bolno bride.
I sad su bridjeli. Ali ne zbog dugotrajne seksualne igre. I bol je bila gotovo ista. Onu se noć strahovito iznenadio, prisjetio se Vilko, osluškujući bolne mišiće nogu. Priznao je samom sebi da je to ljubomora bjesnila u njemu i to ga je vrijeđalo. Zašto bi on trebao biti ljubomoran? Naravno da se Vesna ševi sa svojim mužem! Ne tako često kao sa njim, ali ... Ne očekuje, valjda, da mu bude vjerna, ma što to značilo. Vilko se nije zavarao, znao je da Vesni seks najvažnija stvar na svijetu i žacnula ga je pomisao, da je i on sam njoj poželio postati dragocjenim. Toliko dragocjenim, da bi sa mužem ... A onda se naljutio na svoju potajnu i glupu i nedostojnu želju koja se stvorila niotkuda kako mu se činilo je i počeo trljati dlanovima bolne mišiće nogu.
Činio je to i trčeći, približavajući se tridesetom kilometru. Približavajući se zidu. Slušao je o tome, čitao je o tome, ali doživjeti to, bilo je nešto sasvim neočekivano drugačije. Svaka ga je žilica boljela i počeo je pomišljati na odustajanje. Da stvar bude gora, lijevi mu je taban počeo pričinjavati poteškoće: boljelo ga je do ludila.
Iščeprkao je bocu s vodom iz grma i otpio malo mlake tekućine. Čak i tako mlaka voda, uspjela ga osvježiti, uliti mu novu snagu. Nastavio je trčati sivom cestom dok su mu rijetki vozači trubili, a onda, u blizini trideset i petog kilometra, boli je nestalo. Umjesto boli koja je čarobno nestala, zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, trčao je bez napora, pogled zadržavajući samo nekoliko metara ispred sebe i ne misleći ni na što, osim na tih nekoliko metara. Vesna i seksualne akrobacije sa njom koje su ga u sjećanju pratile do tada, nisu sasvim nestale, nije mogao sasvim prestati misliti o njoj. O njima. Slike su sjećanja iskakale pred njim, a on trčao i osmjehivao se. Udisao je svježi zrak otvorenih usta i osjećajući radost.
Posljednje je kilometre čak i ubrzavao i osjećao se presretnim zbog toga. Nije se iznenadio, shvativši odjednom kako pjevuši u sasvim lagani vjetar koji mu je puhao u zažareno i znojno lice. Visoki i snažni valovi zadovoljstva podizali su se u njemu, a sreća mu nadimala grudi. Olakšanje što je konačno sve iza njega, milovalo mu je uzdrhtalo tijelo, Više nisu bile važne one muke koje izdržao, koje je morao izdržati. Sad mu se sve to isplaćuje. S kamatama!
Uspio je! Istrčao je maraton sasvim sam. Čitavih četrdeset i dva kilometra i 195 metara. Pa čak i nešto više, znao je to i osjećajući beskrajno umorno zadovoljstvo, dok se tuširao. Zadovoljstvo mu nije pokvario ni napuknuti taban koji je obilno krvario. Nije važno. Nije bilo važno ni što mu je nokat nožnog palca sasvim pocrnio i koji se jednostavno odlijepio s prsta dok je izuvao znojem promočenu čarapu. Nije važno. Važno je samo to, da je istrčao svoj maraton. I Vesna dolazi oko jedanaest sati u noći, kad onaj njen ... nije ga briga! Nije važno. Više nije važno. Jedino je važno da je uspio, pobijedio, istrčao je svoj maraton, ne Vesnin, nego svoj! I nitko mu to ne može oduzeti. I još ovo: kad je već u sebi pronašao snagu za maraton, pronaći će je i za nalaženja izlaza iz nemoguće veze s Vesnom. Koja i nije prava veza, odjednom je shvatio. Do vraga i Vesna! Noćas će se dobro izvaljati sa njom, a sutra ... baš ga briga za sutra, nemaju Vesna i on svoje sutra. Samo nekoliko ukradenih noćnih sati. I to je sve.
Sutra će liječiti noge i početi ozbiljno se pripremati za one maratone, za koje je bio sasvim siguran, da ga očekuju!
Kraj
Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 08.06.2012. u 15:49 sati.