Marketing
Andaluzijski pas i Zlatno doba
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 23.09.2010. u 21.00 h
Andaluzijski pas (Un chien andalou)(1928.)
Režija: Luis Buńuel, Salvador Dalí
Scenarij: Luis Buńuel, Salvador Dalí
Uloge: Pierre Batcheff, Simone Mareuil, Jaime Miravilles, L. Buńuel.
Muškarac izlazi noću na balkon, promatra nebo (mjesec, oblake), a potom britvom reže oko djevojke. Slijede tek mjestimice realistički motivirana događanja: biciklist se vozi ulicom i padne, nakon čega se nađe u djevojčinoj sobi, nepoznata androgina osoba strada u prometnoj nesreći, djevojka odbija biciklista kojeg nepoznati stranac potom maltretira pa ga biciklist ubija. Nakon dvoboja slijedi završni, pomalo opuštajući, ali jednako ambigvitetan prizor na obali.
Manifestno ostvarenje film. nadrealizma i vrhunski primjer cjelokupne franc. avangarde 1920-ih, prvi film L. Buńuela klasik je nij. filma. Zbivanja su u svakomu pojedinom fragmentu realistički predočena, no veze među prikazanim predmetima su neobične i fantastičke (očit utjecaj Dalíja) – npr. ulaz u mravinjak na dlanu, odnosi među likovima iracionalno su utemeljeni, a razvoj događanja u sceni neočekivano se prekida. Veze među scenama asocijativne su naravi, izmiču konvencionalnim objašnjenjima, a scene se nižu gotovo prema glazb. ritmičkim modelima u kojima se precizno izmjenjuju signali ugode i neugode. Film se tumači kao slijeđenje prirode i »logike« sna (simboličnost, vremensko-prostorna skokovitost) i očito je nastao pod utjecajem psihoanalitičkih teorija S. Freuda. Može se, međutim, tumačiti i kao korespondentan knjiž. struji romana struje svijesti (»snimljeni unutarnji monolog«). Cilj mu je u nadrealističkoj težnji otkrivanja alternativne stvarnosti, koja je nadrealistima prihvatljivija i suprotstavljena konzervativnoj, malograđanskoj, nepotpunoj i obmanjujućoj realist. verziji. Ta je alternativna stvarnost slobodnije pokazana, ali je i duboko uznemirujuća: upozorava na sveprisutnost smrti, podloga joj je libidinozna, očituje se kao niz neobuzdanih provala sadržaja potisnutih u podsvijest. Također, cilj je bio i u provokaciji, što se očituje i u dadaističkim elementima nasumičnosti, npr. zbunjujućim natpisima koji aludiraju na konvencije nij. igr. filma (»Bilo jednom...«, »Nakon osam godina«, »Prije šesnaest godina«), a još više u naturalističkim prizorima (rezanje oka, dodirivanje golih ženskih grudi, dlačice koje asociraju na genitalije). Film je izazvao »javni skandal«, a stvaralačka tendencija koju je promovirao našla je, zbog rasapa nadrealističkoga kruga i pojave zv. film. tehnologije, tek vrlo rijetkih neposrednih sljedbenika. Ozvučen je pod Buńuelovom supervizijom 1960 (s glazb. pratnjom iz Tristana i Izolde R. Wagnera).
(izvor, A. Peterlić, HFL)
Zlatno doba (L’Age d’or)(1930)
Režija: Luis Buńuel
Scenarij: L. Buńuel, Salvador Dalí
Uloge: Gaston Modot, Lya Lys, Max Ernst, Pierre Prévert, Caridad de Laberdesque, Lionel Salem.
Film započinje pseudodok. snimkama života škorpiona. Slijede prizori dvojice izgladnjelih meks. bandita na stjenovitoj morskoj obali, potom ceremonija postavljanja temeljnoga kamena grada Rima, koju prekida pokušaj vođenja ljubavi jednog para. Nakon što ih razdvoje, muškarac zamišlja djevojku čiji otac, markiz, organizira primanje u svojoj vili. Tamo dolazi do niza čudnih događaja.
Buńuelov prvi samostalno režirani film za središnji interes ima manifestacije seksualnih nagona i želja, čije ostvarenje kontinuirano onemogućavaju obrasci buržoaskog društva. Prožet erotikom (npr. čuvena scena žene koja siše palac kipa) i uzdižući koncept »lude ljubavi« (l’amour fou), film otvoreno ironizira i kritizira kršć. dogme i samu instituciju Crkve (počevši od kadrova kostura u biskupskoj odjeći do završne scene orgije – s asocijacijama na De Sadea – u kojoj jedan lik sudjeluje odjeven u Krista) ali i građanski poredak, posebice ravnodušnost njegovih pripadnika, predstavljajući seksualnost i nadrealist. simboliku kao sredstva subverzije tog poretka. Ujedno i prvi redateljev film u kojemu se uz nadrealist. komponente javljaju i one realističke – veće jedinstvo radnje, vremena i mjesta (usprkos temeljno fragmentarnoj, disjunktivnoj strukturi) te precizno slikanje mentaliteta, realiziran je zahvaljujući financijskoj potpori vikonta de Noaillesa (koji je bio mecena i J. Cocteaua i Mana Raya). Isprva odobren za prikazivanje, izazvao je prosvjede Crkve i, naposljetku, napade profašističkih organizacija te je zabranjen za prikazivanje – službeno sve do 1980.
Post je objavljen 08.06.2012. u 11:36 sati.