Znam da nikada nisi volio engleski...ali, ja ga volim i toliko to ljepše zvuči na njemu, da to ne mogu nikako drugačije reći...
Prošla su 4 mjeseca.
Od kad sam te zadnji puta vidjela, tamo u bolnici. Od toga što sam jedva, toliko teška srca prešutjela ono što smo svi znali i slutjeli...a nismo željeli znati. A ti si tako malo toga rekao.
Barem si bio sretan što sam naučila kuhati. Iako nisi ni taknuo one kiflice. I barem sam tad odradila ono fotkanje i zajedno smo se smijali načinu na koji je gospođa željela sniziti cijenu.
Tvoja tiha potpora i tvoj ponos...bili su tako tihi i neznatni tada...tek sad, kada ih nemam, vidim koliko su bili golemi.
Da ikako mogu, sjedila bih danima s tobom...i stoput ti pokazala kako kopirati datoteku...ili već nešto što ti je teško išlo i oko čega si me davio i gnjavio nekada.
Ti bi najviše bio ponosan da sad barem nešto radim i u struci.
I da sam samostalna, svoja.
Sve ono što ni sama ne cijenim i ne mislim da je puno.
Najviše mi fale tvoje šale i osmjesi.
Nije ih bilo puno...pa ipak...ona jedna, prošle godine...ostati će zauvijek u srcu.
Onaj tvoj ton, glas...i moje smijanje od pola sata. I još se smijem kad je se sjetim.
I možda smo se u stotinu stavova i razmišljanja razilazili. Ponekad još zaboli što jesmo.
Ali ipak sam oduvijek bila...i uvijek ću biti, tvoja Nana.
Sretna kad si bio ponosan...kad smo šetali zajedno...kad smo se šalili. Pekli one roštilje koje mama i brat odbijaju ponovo raditi. Čak i filozofirali i sukobljavali se.
Puno je toga tvoga u meni.
A taj tvoj vic o pužu...ostaje tu...da me nasmije i dok plačem što te više nema.
Post je objavljen 07.06.2012. u 08:32 sati.