Pregled posta

Stvarno? "Homoseksualci trebaju imati pravo na brak i posvajanje djece"

Kako se bliži Gay Pride 09.06.2012. u Splitu i raste galama oko njega (kao i potencijal još jednog velikog skandala/nasilja), osjetio sam se pozvanim istupiti iz tradicionalnih heteroseksualnih normativa kojima se ovaj blog inače bavi.

(Ne, nisam isprobao gay seks. Perverznjaci jedni )

Počet ću od jedne pretpostavke o cijelom događaju, od koje će krenuti cijeli lanac misli:

1. U skladu s pravom na slobodno izražavanje i slobodu govora, svaki napis, članak, izražaj, demonstracija, protest i sl., bio on za ili protiv prava homoseksualaca, je legalan i ne smije se opstruirati. U suprotnosti s tim, nasilje, poput kamenja i suzavca koji su prošle godine bacani po splitskoj povorci, nisu legalni i moraju biti strogo kažnjavani. Bit svega je da svatko može pisati i govoriti što hoće - što je temelj javnog diskursa - ali ne i vršiti nasilje. Ta pretpostavka sama po sebi osigurava pravo homoseksualaca i inih osoba na organiziranje povorke, isto kao i bilo kojoj drugoj zainteresiranoj osobi pravo na organiziranje alternativne ili protivničke povorke sa svojim transparentima.

Ili kako je Džingis-Kan rekao još prije 800 godina, u nekim stvarima mnogo elokventnije od današnjih vladara: "Smiješ ljubiti koga god želiš, ali ubiti smiješ samo onoga koga ti ja zapovijedim."


(Džingis-Kan bi se na ovo jako naljutio)

Mislim da je nedavni izvrsni film "Parada" ovo jako dobro ocrtao - pozitivno, lakog srca i zabavno prikazuje sve, ali baš sve likove (koliko god oni bili homofobni, homofilini ili na drugi način ugodni/neugodni), osim onih koji dolaze fizički napadati povorku u Beogradu. No vratimo se mi našoj državi. Kako ovo ne bi postao kilometarski post, pozabavit ću se glavnim pitanjem:

"Ali ako dozvolimo homoseksualcima parade, onda će tražiti i druga prava, kao što je pravo na brak, pa čak i djecu!"

Glavno pitanje je, dakle: "trebaju li homoseksualni parovi imati pravo na brak i posvajanje djeca kao što imaju heteroseksualni?"

Da bi ovo riješili, moramo početi od prve točke: što je to brak?

2. Brak je društvena privilegija i ugovor između dvije voljne i slobodne osobe. Premoćnom većinom, kako je bilo kroz povijest, "dvije osobe" znači "muškarac i žena". No najvažnija stvar kod braka je ova: brak donosi drukčiji tretman. Taj drukčiji tretman se ocrtava kroz različite zakonske aspekte poput poreznih olakšica, uzdržavanih osoba, poticaja na štednju, zdravstvenu zaštitu, nasljedstvo i sl., te kroz društvene, nemjerljive aspekte kao što su društveni status, poštovanje, zdravstvene koristi (ljudi u braku u prosjeku žive duže od nevjenčanih), stabilnost i sl.

3. Nije pošteno uskratiti gore-navedene koristi bilo kojim dvama osobama samo zato što su pogrešne seksualne orijentacije; kada bi to učinili, to bi zasigurno bila diskriminacija. Kad bi te dvije osobe o kojima pričamo imale neku drugu osobinu (recimo, da su Romi, Srbi, crnci ili azijati), bilo bi očito nelegalno uskratiti im pravo na potpisivanje tog ugovora kojim će steći navedena prava. Mogli bi reći da bi tako nešto bilo ne samo nepošteno, već i neustavno.

Evo što Ustav ima reći o svemu ovome:

"Svaki čovjek i građanin u Republici Hrvatskoj ima sva prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama."
...
"Svakomu se čovjeku i građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti."

3A. Naravno, ako promatramo brak ne samo kao ugovor, već i kao moralni pojam (kao što to čine mnoge religije i religijske institucije), možemo reći da je brak između muškarca i žene, i apsolutno nikoga drugoga. To je jednako pošteno! U tom slučaju, brak više nije samo brak kao ugovor, već je Brak (TM), posebna stvar koja pripada jednoj ili više religijskih institucija koje su ga kao takvu (moralnu) stvar patentirale, uključujući i sve njegove obrede, rituale, riječi "dok nas smrt ne rastavi" i sl. Dakle, bilo bi fer reći da je to zapravo Brak (TM), i da on pripada Crkvi, koja ima pravo određivati tko će ga uživati.

No svejedno nitko, pa tako čak ni Crkva, ne može diskriminirati ljude jer bi to bilo protuzakonito, kako smo naveli gore. I religijske institucije podliježu Ustavu države ako žele djelovati u njoj. Pravo na brak kao ugovor se ne smije uskratiti bilo kojem paru, i njihova zajednica (tj. ugovor) mora imati istu snagu, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Ako religijske institucije mogu dokazati da je Brak (TM) njihovo vlasništvo, a budući da svejedno mora biti ispunjena jednakost ugovora, ovu drugu stvar možemo nazvati "građanska zajednica", ili "brak v.2.0"). Osobno me nije briga za naziv, i zadovoljio ih se i nazivima tipa "Udruženje za doživotni vrući seks (TM)", ali prava moraju biti identična, inače je to diskriminacija.

Upozorenje: ako po ovom kriteriju prihvatimo homoseksualne brakove, onda bismo morali prihvatiti i druge vrste zajednica, poput poligamije ili mekih harema. Ne može se dozvoljavati jedan oblik ne-štetne društvene zajednice, a drugi zabranjivati.


Pa tko voli nek' izvoli.

4. Gornje tri točke se uopće nisu bavile djecom, no što je s njima? Sada kada smo utvrdili da je brak/ugovor/udruženje za doživotni vrući seks pravo svih ljudi, što se događa s djecom? Kao što svi znamo, homoseksualne zajednice, legalne ili ne, ne mogu prirodno stvoriti djecu. Bi li onda trebale imati prava na korištenje surogat majki, ili donacija sperme i in vitro oplodnje? Bi li im trebalo biti dozvoljeno posvajanje? To su sve stvari koje ljudi u brakovima rade, ali homoseksualci ne mogu zbog bioloških ograničenja. Mislim da je ovo najzanimljiviji dio problema:

4A. Je li imati djecu osnovno ljudsko pravo zajamčeno svim ljudima kroz međunarodne konvencije? Mislim da nije. To nije egzistencijalno pravo poput hrane, vode i stanovanja, ili uopće blizu tome. Čak je i edukacija mnogo vitalnija stvar od imanja djece, i stoga puno važnije pravo nego osiguravanje potomstva.

U skladu s tim, nema nikakvog razloga da država financira homoseksualne napore za dobivanje djece (kao što su posjeti klinikama, surogati, etc), ili da im prezentira siročad za mogućnost usvajanja, kao što to nekada radi za heteroseksualne parove. To nije ni građansko ni ikakvo drugo pravo, tako da ako im država to omogući, to je jednostavno zbog njene darežljivosti.

Osobno, mislim da je to stvar homoseksualnih parova - ako žele koristit svoj novac za dobivanje i uzdržavanje potomstva, neka im. Nitko ih ne bi smio ograničavati, dok god država nema nikakvih obveza da im to plati, i sve je u redu. Ova "linija neplaćanja" se mora povući na ovom mjestu, inače bih i ja mogao zahtijevati od države da mi plaća posjete zgodnim mladim prostitutkama kad ostarim i ne budem u mogućnosti dobiti najmlađe žene, što bi bio primjer jednako ne-egzistencijalnog prava koje sam mogao i sam riješiti svojim odabirima.


Mogao sam izabrati i drukčije... sniff...

4B. Ali što je s djecom? Što će se dogoditi djeci koja odrastu u obiteljima homoseksualnih roditelja? Hoće li im to na neki način naštetiti, pa bi stoga trebali zabraniti homoseksualnim parovima umjetnu oplodnju, surogate i usvajanje djece? Nitko još nije detaljno istražio niti dao konačni dokaz da takve zajednice štete ili ne štete djeci.

Moj odgovor: možda.

Osobno, vjerujem da bi to moglo učiniti neku štetu djetetu. Ne previše veliku, ali svakako statistički značajnu. Odrasti s oba roditelja i uzorom svakog spola je važno za razvoj djeteta bez obzira na njegov spol. Ako jednog od to dvoje nema, moglo bi biti posljedica (pod ovim ne mislim na posljedice tipa "i dijete će ispasti homoseksualno" - to je većinom genetika - već Beta i slabijeg početka na seksualnom tržištu jer nikada nije imalo od koga naučiti (ako se radi o muškom djetetu), ili s Elektrinim kompleksom i privlačnosti prema kretenima i očinskim figurama (ako se radi o ženskom djetetu). Po mom iskustvu, to se događa uznemirujuće često... tako da je moj odgovor neminovno "možda".

Ali!

Ali, kad malo razmislimo i pogledamo statistike, vidjet ćemo naše društvo već dopušta sljedeće:

a) sporazumni razvod bez krivnje
b) samohrano roditeljstvo (od čega je oko 80% samohranih majki, a kod ovoga mislim prvenstveno na samohrane majke kao produkt razvoda ili pump 'n' dump teen trudnoće, ne udovice i sl. čiji su slučajevi drukčiji i čine zanemariv dio svih samohranih majki)

Naravno, velika većina djece iz okolnosti navedenih pod a i b i dalje odraste u normalne, uspješne i dobro prilagođene osobe, ali vrlo značajan dio nažalost ne. Postoje mnoga istraživanja i statistike koje pokazuju da takva djeca imaju:

3 puta (300%) veću šansu počiniti suicid
6 puta (600%) veću šansu postati teen majke (ako su ženskog spola)
8 puta (800%) veću šansu počiniti silovanje (ako su muškog spola)
1.5 puta (150%) veću šansu razvesti se (oba spola)
15 puta (1500%) veću šansu imati poremećaje ponašanja
24 puta (2400%!) veću šansu pobjeći od kuće
23 puta (2300%!) veću šansu biti žrtvom zlostavljanja
5 puta (500%) veću šansu ne završiti srednju školu
(izvori: US Criminal Justice and Behavior Report, US Department of Justice Special Report 1998., US Census "Child Support & Alimony" Series 1998, Growing Up In Canada Longitudinal Survey of Children and Youth 1996.)

(Više o svim ovim podacima i njihovim posljedicama drugi put. Vratimo se temi)

Ono što želim reći je: ako već dopuštamo sve gore navedeno, za što je dobro dokazano kakve razorne posljedice ima... mogu li djeca iz homoseksualnih brakova ikako ispasti gore? Uvjeren sam da ne - nedostatak jednog spola kao odgajatelja je isti kao kod samohranih roditelja, no resursi i prisutnost dvije osobe čine zadatak podizanja djeteta lakšim nego samohranim roditeljima, kod kojih je sav teret samo na jedno osobi. Štoviše, budući da financijski i organizacijski troškovi onemogućavaju imanje djece homoseksualnim parovima bez barem nekih resursa, barem je gotovo garantirano da će tu uvijek djeca imati dobru podlogu.

Sad kad je sve ovo napisano, mislim da trebamo reći "da" i pravima homoseksualnih parova, i prestati se brinuti oko toga čemu će dovesti prihvaćanje "pedera" i Gay Pride-a. Nisam pobornik homoseksualnosti, u najbolju ruku je tek razumijem unatoč tome što mi se privatno ne sviđa, ali smatram da je to jedina razumna opcija.

Post je objavljen 06.06.2012. u 21:31 sati.