Trčanje i seks 2
Ništa neobičnog nije nalazio u samotnom trčanju maratona. Uvijek je trčao sam. Volio je trčati sam.
Stojeći na vrhu brda, prije nego li će se sjuriti nizbrdo i promatrajući sivu cestu kojom je onog dana trčao, Vilko je osjećao zrnce tuge za tim poodmaklim danom. Bio je to moćan dan, a on sam snažan kako više nikada neće biti. Osjećao se nepobjedivim. Lagan, jedva primjetni dašak vjetra, pomiluje ga po licu, baš kao i onog dana ...
... kad je laganim korakom grabio prema tridesetom kilometru. Nije mu se bilo teško orijentirati. Cesta kojom je trčao u susret rijetkom prometu, bila mu je dobro poznata.
- Pomoći ću ti - bila je rekla Vesna.
- Kako? - upitao ju je posprdno. - Hoćeš li trčati sa mnom?
- Ne budi smiješan - odgovorila je i počela ustajati iz kreveta: bilo je vrijeme da se vrati kući i dočeka muža. - Provozati ćemo se sutra mojim autom i odabrati ti trkačku rutu.
- Ne moramo ništa birati - rekao je Vilko promatrajući je kako se oblači: prizor koji mu nikad nije dosadio. - Već znam.
- Znaš? - Vesna je podigla pogled s noge na koju je obuvala cipelu s visokom potpeticom.
- Znam. - Vilko je klimnuo. - Neka to bude petrolejska cesta. Često sam već trčao njome i dobro mi je poznata.
- Lijepo - rekla je i prišla mu i poljubila ga. - To je riješeno.
- Ima još stvari za rješavanje – rekao je on osmjehujući se njenoj naivnosti: kao da su četrdeset i dva kilometra metri!.
- Kojih?
Rekao joj je i sutradan su skratili ljubavnu igru, pa noseći velike plastične boce napunjene vodom, pošli kolima na "trkačku rutu", kako su je prozvali. Dehidracija je opasna, znao je to Vilko i htio se osigurati protiv nje. Otprilike svakog petog kilometra, Vesna bi zaustavila kola ne isključujući motor, a Vilko bi izašao s dvolitrenom plastičnom bocom punom vode i sakrio je u grm, dobro odmjerivši mjesto gdje to čini. Da ga ne promaši. Jednom je doživio dehidraciju i još se sjećao posljednjeg kilometra kojeg je jedva pretrčao, napola teturajući, dok konačno nije stigao do mjesta na kojem se mogao osvježiti.
Na petom, desetom, petnaestom kilometru je sakrio po dvije boce vode, jer tu će se i vraćati, a na posljednjoj stanici, na dvadeset i prvom kilometru, samo jednu, usamljenu dvolitrenu plastičnu bocu. Sakrio ju je u poveći grm i razmišljao o tome, kalo li će se osjećati onog trenutka kad dotrči do nje, podigne bocu i počne se polijevati i piti, a znajući da isto toliko dugačak put još mora pretrčati pri povratku.
Htio je nešto reći, ali je zašutio vidjevši kako Vesno silazi kolima sa ceste kojom je tekao vrlo rijedak promet i odmah je znao što će se dogoditi.
- Pa moramo to učiniti na ovom mjestu - rekla je izlazeći iz kola i noseći zelenkastu deku u ruci.
- Na sve si mislila - rekao je on.
- Kao i uvijek - odgovorila je samodopadno.
"Ali samo kad je seks u pitanju", rekao je on u sebi, pitajući se, kako li bi Vesna reagirala kad bi to izrekao glasno? Možda bi morao već sad trčati polumaraton? Tonući u nasladu, koju je usprkos svemu uvijek osjećao u Vesninom zagrljaju, u mislima je već trčao sivom cestom. Po prvi je puta od kad se krišom sastaje sa Vesnom, njegov duh lutao, dok je bio fizički spojen s njom. Trajalo je dugo, silno dugo i znao je da Vesna beskonačno uživa, čitao joj je užitak iz očiju i osluškivao ga u tihim jecajima koji su postajali sve glasniji i glasniji.
"Seks", mislio je zabijajući se u njenu vlažnu nutrinu."Sve nas seks pokreće. U bilo kojem smislu. I kad je ljubav u pitanju, i kad je mržnja u pitanju. Pa čak i kad je prezir u pitanju. Seks upravlja nama. Eto, ja zbog seksa trčim maraton. A prije ... "
Kad je konačno eksplodirao i klonuo, Vesna ga je čvrsto obgrlila nogama ne dozvoljavajući mu odmak od sebe, zabijajući mu nokte u znojna leđa. Kao da je željela ovaj trenutak sladostrašća zauvijek zadržati za sebe, na sebi i u sebi.
- Ne miči se! - promuklo mu je zapovjedila vrelim dahom u uho. - Da se nisi usudio maknuti!
Mirno je ležao. Ne zato što se nije usuđivao pomaknuti, već jednostavno zbog toga što trenutno nije u njemu više bilo ni trunčice snage.
- Nikad ti nije dosta - promrmljao joj u vrat.
- Smeta ti to? - tiho je upitala stežući ga i dalje rukama i nogama.
- Ponekad zna biti naporno - izletjelo je iz Vilka, a da pravo nije ni znao što govori.
Mislio je na njen izraz lica onog ranog listopadskog jutra, kad je izašao na ulicu i počeo istezati mišiće. Jutro je bilo neuobičajeno toplo za to doba godine i Vilko se radovao tome. Ne bi bilo ugodno dugotrajno trčati pod nepovoljnim klimatskim uvjetima.
I onda je potrčao ... a Vesnino lice mu je lebdjelo pred očima. Njene su ga oči ispitivački gledale onog kasnog poslijepodneva, dok se meškoljila ispod njega, dozvoljavajući mu odmak. Osjećao je njenu iznenađenost, osjećao je tračak ljutnje u toj iznenađenosti.
- Postala sam ti dosadna? - upitala ga je spuštajući suknju prema koljenima.
- To nikako nije istina - odgovorio je iskreno. - Ti ne možeš biti dosadna.
- Pa što je onda u pitanju?
Vilko je šutio. Što da joj kaže? Da mu ide na jetra svojim skakanjem na njega? Da se počeo osjećati poput velikog penisa na kojemu ona jaše u susret zadovoljstvu kad hoće i koliko hoće. To da joj reče? A da mu najviše od svega smeta ta više nego čudna moć koju ona nesumnjivo ima nad njime. Jer istog trena, kad mu Vesna javi telefonski da dolazi provesti s njim ukradeni sat, on napušta sve i ustreptalo čeka njen dolazak.
A dolazak se uvijek odigravao na isti način: Vesna bi ušla u njegov stan, u njegovu polumračnu spavaću sobu i istog ga trena počela ljubiti i svlačiti i čas kasnije požudno bi se valjali na njegovom kauču, na kojemu su se u udubini ocrtavali obrisi njihova tijela. Kasnije, kad bi prvi nalet požude bio ugašen, počela bi govoriti. Uvijek o sebi i njenom muži i samo o sebi njenom mužu. Mrzio ju je zbog toga. Ali ništa nije govorio. I iznenadio se, kad je odjednom shvatio kako žali tog jadnog mužića koji mora …
Peti kilometar je već bio iza njega. Nije ga ni osjetio u nogama. Pio je vrlo malo, posuo se vodom po kosi i jurnuo dalje. Deseti kilometar. I dalje je u glavi prevrtao slike sjećanja s Vesnom. Petnaesti kilometar. Nema umora. Baš kao ni onog posljednjeg puta sa Vesnom, ovdje u blizini, na travi, na dvadeset i prvom kilometru. Ni onda nije osjećao umor. Seks i trčanje ga ne umaraju. I kao da jedno drugo podjaruje.
Dotrčao je i do dvadeset i prvog kilometra, brzo iskopao bocu iz grmlja, ovlaš okrznuo pogledom mjesto na kojemu je nedavno uživao s Vesnom, on nešto manje nego ona, pa s bocom u ruci pojurio nazad. Sad je znao da ima maraton u nogama. Pretrčati će još tih preostalih dvadeset i jedan kilometar, pa makar mu to bilo posljednje što će učiniti u životu. Osjećao se jak i sretan volio je život. Jer zna biti lijep i moćan!
I dalje stojeći na vrhu brda, Vilko se osmjehne, odmahne glavom tjerajući sjećanja i počne se polako spuštati niz brdo. Nema žurbe, neka mu se mišići odmore. Nema potrebe naprezati se. Ne sad.
(nastavak slijedi)
Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 06.06.2012. u 18:20 sati.