profesorica iz latinskog nam je uvijek govorila
labor omnia vincit (rad sve pobjeđuje)
a dakako poslovica ide u svom izvornom obličju
amor omnia vincit
a ta dva pojma su tako slična zapravo
labor i amor
i uvijek sam mislila da nekako
nadala sam se da nekako
dolaze iz iste težnje
da nema razdijeljivanja rada i ljubavi
da nema govora o "rad s ljubavlju"
da nema govora o "ljubav s radom" (ugh sounds so wrong)
(zašto sounds wrong? zato jer je ljubav puno jače ukorijenjen i etabliran pojam u čovjeku i nikad nemamo osjećaj da gubimo neku energiju na nju. i podrazumijeva se neki feedback. a zapravo toliko više energije gubimo nego pri tzv. radu. pogledaj stvari bistrim očima i vidjet ćeš da prava ljubav nije ovisna o feedbacku. kao što ni rad na nekom predmetu nije ovisan o tome da ti on vrati s nečime. jer dobiješ nazad samim time što uložiš.)
nego da su to rijeke koje izlaze iz čovjeka dok je apsolutno usmjeren i prepušten
dok se dogodi nešto
da ne gledaš više na sebe
gledaš samo na neki svoj projekt
daješ daješ i daješ
(i sukladno tome primaš ali neću sad ubacivati pojam primanja da ne uvedem konfuziju)
a zapravo ništa ne radiš
nema napora
u idealnom svijetu
amor i labor
se dešavaju spontano sami od sebe a ti si samo medij koji to provodi
i crpi iskustvo postojanja i crpi neograničeno zadovoljstvo iz samog procesa
iz same filtracije
sadržaja
ne znam da li ste ikad doživjeli ili okrznuli osjećaj prema nečemu što radite da je to vaša beba
kad učiš za nešto što te interesira ili se baviš s nečim što te interesira ili modeliraš nešto u glini samo za sebe i samo radi ovisnosti o samom procesu i ne za ocjenu ne za nikog drugog
i pretočiš sebe u to prigrliš to kao Svoje područje želiš znat SVE o tome piješ iz izvora
nečega jer ti toliko paše i toliko paziš na to i toliko duboko uđeš u to i nema većeg zadovoljstva
nego bit žedan za tim i pit iz tog a zapravo
nije da ta "stvar" tebi išta daje zauzvrat
i onda sam uvijek mislila da je slična situacija s ljubavlju i da povlačenje paralele drži vodu (jer dolaze iz istog izvora, jer su ista rijeka zapravo) (rijeka čovjeka :? srca :? zagriženosti :? zone postojanja)
bezuvjetno voliš
neovisno o uzvraćenim ili neuzvraćenim emocijama i sam srčeš
ali uvijek nekako
zaboravim
uvesti pojam sebe
uvijek nekak zanemarim da sam i ja na kraju dana osoba
uvijek zanemarim da na kraju dana stvari nisu osobe
nauka nije osoba niti je umjetnost osoba
i to je stvar s ljudstvom
sve zakomplicira
što smo mi uopće
zašto uvijek promatramo stvari iz svojih naočala
zašto jedna osoba nikad u potpunosti ne razumije drugu?
zašto uvijek u teoretiziranju u svojoj glavi izbjegnem stvarnost nekako
stvarnost u kojoj drugi ljudi uopće ne briju tako ko ja
stvarnost u kojoj moja brija nije univerzalna istina nego je samo možda segment ili odsjaj istine koja se ne može opisati riječima i zaključcima
(ali ipak treba težiti tome)
i da je od nekog drugog stvarnost možda upravo dijametralno suprotna. da je nečija tuđa stvarnost
...
im full of shit
možda se nalazimo i držimo jedni za druge možda je valna duljina samo pojam kojim označavamo
da su nam stvarnosti slične
i da su nam naočale slične
možda takve ljude na kraju dana volimo. jer živimo na istom svijetu s njima.
i only stick with you
because there are no others
Post je objavljen 04.06.2012. u 19:00 sati.