Državni intervencionizam u stanogradnji nije hrvatska specifičnost, štoviše prije bi se moglo reći da ga kod nas nema dovoljno, smatra Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bežovan se već duže zalaže za socijalnu stanogradnju, za što bi se trebao iskoristiti novac zarobljen u stambenim štedionicama, kojim se, prema njegovoj računici, može izgradili 2500 socijalnih stanova. Premda je riječ o izuzetno važnoj gospodarskoj djelatnosti. Hrvatska nema ni strategiju stanovanja niti strategiju stambene izgradnje, a ne postoje ni propisi koji bi regulirali izgradnju socijalnih stanova, iako nas na to obvezuje i Europska stambena povelja. Stoga je udjel socijalnih stanova u ukupnom stambenom fondu u Zagrebu pao ispod jedan posto, a stan postaje sve teže dostižan cilj sve većem broju građana.
Tako se, prema Bežovanovim podacima, u Pragu jedan stan od 60 kvadrata s prosječnom plaćom zaradi za 6,8 godina, a u Zagrebu za 12,8 godina. Europski okviri. Suprotno Bežovanu, Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, podržava model stambenih štedionica, možda i zato novogradnja Samobor stoje prije petnaestak godina sudjelovao u njegovom nastanku. Na tri sata vožnje od Hrvatske, kaže, žive stotine milijuna ljudi koji bi mogli barem dio godine provoditi na hrvatskom Jadranu. Njima se graditeljstvo, pa i stanogradnja, trebaju prilagoditi, u njima trebaju tražiti svoje buduće kupce, drugim riječima hrvatsko graditeljstvo treba promatrati u europskim okvirima, Njavrina je teza.
Post je objavljen 04.06.2012. u 15:40 sati.