Danas je bio lijep dan, jutarnmja šetnja oko rijeke je odlična stvar, pomaže da se čovjek opusti i osjeti bolje. Pustiš misli da slobodno lutaju i sve na trenutak izgleda bolje. Oznojiš se fino, pa vidiš da će višak tog nekog masnog tkiva možda ipak nestati ako ustraješ i u svemu vidiš neku bolju stranu. A to nije uvijek lako, truditi se vidjeti neku svjetliju stranu priče, a mora je biti uvijek i svuda. Nedjelja je dan za one neke lijepe stvari, druženja, okupljanja, kada se obitelj okupi za stolom, tako bi trebalo biti, ali danas nije, nekako sam ja kriv za to, jer sam nemir unio u kuću, a to je nedopustivo. I osjećam se poprilično loše zbog toga. Bio sam vani maloprije, pun je mjesec i vedro nebo, lijepa noć i pitao se koliko se taj mjesec nagledao ljudi koji su tako provodili noći pitajući se kako će izgledati sutra. Jesam, donio sam nemir i kriv sam zbog toga, ali taj nemir ne može trajati dugo, a znam da imam svako pravo da kažem što mislim. Onda bar imaš priliku da netko kaže u pravu si ili nisi. Volio bih da svu prljavštinu mogu ostaviti nekako pred vratima kada se vraćam kući, ali se nadam da ću u sebi imati dovoljno vedrine da oraspoložim ukućane kakva god presuda bila. Treba misliti o lijepim stvarima.
Post je objavljen 03.06.2012. u 23:57 sati.