Pregled posta

Lička priča (tragom natječaja)

Radio sam dovoljno dugo kod Đure Minđure da dam otkaz.
Isplatio me pa sam tri dana bančio u vlastitom domu kroz koji su prodefilirali kojekakvi likovi i kojekakve kurve.
Četvrto jutro istjerao sam pozaspale, sjeo u auto i zaputio se na more.
Trebala mi je promjena, nešto što će mi okrijepiti duh i tijelo. Ulice ovog grada bile su zatrovane sjećanjima. Gušio bih se svaki put kada bih izišao van.
Pošao sam starom karlovačkom, naravno. Ne volim autopute. Autoputevi su za homiće.
Vozio sam bez žurbe, otvorenog prozora, promatrajući lokalni kolorit, pušeći cigaretu za cigaretom. Nakon dva i pol sata vožnje poželio sam krenuti u nepoznatom smjeru.
Skrenuo sam na sporednu cestu i počeo se spuštati uskim serpentinama.
U nizini je drijemalo seoce. Potražio sam birtiju.
Birtija Kod budale nalazila se u sklopu obiteljske kuće. U blatnom dvorištu ograđenom žicom valjale su se svinje.
Izišao sam, rastegao se, počešao vrat. Kosti su krcnule.
Rok-rok, pozdraviše me papkari.
Uniđoh. Nasta tajac. Bezizražajna lica nekolicine domaćih ljudi promatrala su me dok sam prilazio šanku.
Pred alkoholnim oltarom stajao je tvrdokorni gorostas sa početka svijeta.
- Dobar dan - rekoh i umalo nadodah - dolazim u miru. – Žuju.
Ne skidajući pogled Grmalj zubima otčepi bocu i gurne je preda me.
- Iz Zagreba, a? – reče.
Kroz prozor je snimio registraciju.
- Iz pederskog Zagreb grada – rekoh.
Izjava naiđe na odobravanje, društvo se podrugljivo zacereka.
- Što radiš ovdje – upita Grmalj nešto pitomijim tonom.
- U prolazu sam. Idem na more. U Zadru me čeka vlažna pica – lagao sam.
- Ti si kao neki jebač?
- Tako vele...
- Nikada ne vjeruj ženama i psima – patronizirao je Grmalj.
- Ne vjerujem im.
Život se vrati u normalu. Bio sam bezopasan, rezonirao sam prema njihovim standardima, recimo da sam se uklopio. Bar sam tako mislio.
Pio sam pivo.
Grmalj i opaki tip sitnih očiju sa moje lijeve strane gledali su utakmicu povremeno ispuštajući urlik neodobravanja ili tresnuvši kakvu sablažnjivo brutalnu psovku.
Četvorica su kartala uz glasan razgovor.
Dvojca su izmjenjivala lovačke priče.
A onda je zazvonio telefon. Starinski crni telefon iz drugog svjetskog rata.
U trenu je zamrla svaka aktivnost.
Telefon je zvonio i zvonio, a nitko da mrdne. Nitko da pisne.
- Dobro hoće se tko javiti – rekoh iznerviran upornom zvonjavom antikvitetnog telefona.
- Taj telefon dvadeset godina nije u uporabi – reče Grmalj - javi se ti.
Ustao sam sa barskog stolca, zaobišao šank i javio se.
- 'Alo – rekoh.
- Meister Huc – upita glas sa druge strane žice.
- Aha – rekoh.
- Ovdje Meister Huc – reče glas – zovem iz budućnosti.
- Kako da ne – odvratih.
- Bez zajebancije.
- Kako god ti kažeš.
- Imaš li olovku?
- Imam.
Iz lijevog džepa košulje izvadih notesić u koji bilježim razgolićene poetske trenutke.
- Piši: 2, 16,38, 25... – izrecitirao je niz brojeva. – Jesi – upita.
- Jesam.
- Ponovi.
Ponovio sam.
- Dobro, sutra odigraj ovu kombinaciju i bit ćemo milijunaši. Jesi li vidio koliki je Jack Pot?
- Nisam.
Priopćio mi je svotu. Bila je pozamašna. Fućnuh.
- Odigrat ćeš - upita nepovjerljivo.
- Valjda.
- Huc, vječno glumiš nekog frajera...
- Svi glume – rekoh – netko bolje, netko lošije. Marlon je bio dobar, Humphrey osrednji, a Krivousti katastrofalan. Ja sam na dane dobar, na dane loš.
- Huc odigraj to, molim te, star sam čovjek. Ti ne bi zajebao starca, zar ne? Život me nije mazio no napokon se Kairos očešao o me i starost bi mogao provesti uživajući na Honolulu. Hej, Honolulu!... zamisli hula plesačice lelujavih bokova, šum valova, spektakularni zalasci sunca i milozvučni tonovi havajske gitare...
- Super...
- Naravno da je super, odigraj, uloži lovu u dionice Obaminusa, deset godina kasnije uloži u Hybridus Belvedere i mirni smo do kraja svijeta.
- U redu.
- Učinit ćeš mi to?
- Naravno.
- Nemoj zajebati! Ako nećeš za sebe, učini to za mene. Neka lova leži na računu. Ima tko će je potrošiti.
- Svakako starče.
- Neće biti druge prilike, sad ili nikad.
- Ništa ti ne brini.
- Zbogom.
- Aloha Oe,starče.
Spustio sam slušalicu i vratio se za šank.
- Tko je zvao – upita Grmalj.
- Neki tip iz budućnosti. Hoće da za njega odigram neku kombinaciju brojeva.
- Zar tako?
- Da.
- Dobro bekijo, izgledam li ja kao budala?
Prešutih. Mislim, birtija se zvala Kod Budale.
- Izgledaju li ti ovi ljudi kao budale?
I to prešutih.
- No ti mi izgledaš kao ŠPIJUN! I to SRPSKI!
- ???
- Ne samo da izgledaš, već i mirišeš tako!
- Gospodo, ja samo u miru želim popiti svoje piće.
- Je li? Možda na naš račun? Na naš HRVATSKI račun.
- Nipošto.
- Zvao te Kapetanović, zar ne?
- Tko?
- Onaj gad, general Kapetanović!
- Ne poznam takvog.
- Je li? A kapetana Generalića znaš?
- Ne.
- Mrki, Jelenko, Poskok – drž'te ga!
Zgrabiše me i razapeše na stol.
- Sada ćeš vidjeti što ovdje radimo sa takvima kao što si ti.
Dohvatio je sataru.
- Ljudi griješite.
- Griješili ili ne sad ćemo da te seckamo.
Rekoh zbogom životu.
I baš u tom trenutku u birtiju banuše dva naoružana tipa sa rezanim dvocjevkama.
Braća Dalton, viknu netko.
- Jebao si mi ženu – zagrmi brat Dalton, visoki.
- Prava mala kurvica – odvrati Grmalj.
- Jebao si mi ženu – zakrešti brat Dalton, niži.
- Kurvica na kvadrat – prezirno reče Grmalj.
Brat Dalton, visoki, ispali hitac u Grmlja.
Grmalj pogođen otetura nekoliko koraka unatrag.
Brat Dalton, niži, također ispali hitac u Grmlja.
Grmalj se složi na pod.
Ostali posegnuše za pištoljima.
Bacio sam se na tlo i otpuzao iza šanka.
Nastade sveopća gungula, pravi mali Rodrigueziov rat.
Potom tišina. Ležao sam neko vrijeme glumeći mrtvu buba. Nije bilo zvukova koji su odražavali život. Ustah oprezno i napravih očevid. Bili su mrtvi. Svi redom.
...............................................................................................................................................................
Parkirao sam ispred hotela Kolovare i prošetao do mora. Bio je travanj i plaža je bila pusta. Skinuo sam se i uronio u more. Prokleto hladno more. Ali baš mi je to trebalo. Sprah sa sebe svu nečist tuđih misli...

muzika za ugođaj: Aloha 'Oe




Post je objavljen 03.06.2012. u 08:46 sati.