Već sam više puta pročitala negdje (ili pak gledala na televiziji) kako se najgore ponašamo prema onima koje najviše volimo. I znam da je tako. Iako smo i naravno dobri prema njima, s druge strane ih znamo "mučiti" više nego itko drugi. Mene jako živcira to loše ponašanje. Zapravo, moje loše ponašanje.
Danas sam svojim mislima povrijedila dečka. Naravno, ostalo je u mojoj glavi i ne vjerujem da je on ikako povrijeđen, ali sam se sramila svojih glupih misli. Neću opisivati događaj, ali gadim se sama sebi. Iako nije ništa posebno strašno, grozna mi je sama situacija u kojoj ja razmišljam više o tuđim osjećajima (osjećajima ljudi koje je puno manje briga za mene), dok njega stavim na zadnje mjesto, jer znam da će prihvatiti to i neće se ljutiti. Pritom ne želim reći da je on tu papak ili ja rospija. Mislim da smo sasvim normalni jedno prema drugom u većini situacija i ne radimo drame u raznim situacijama. Ali eto, dogodi se koji put ovako nešto bezveze i ja sama sebi ispadnem kao zadnja glupača. Ono što me dodatno ubije je njegovo savršeno ponašanje u tom trenutku koje samo uveća moju sramotu.
Kad razmišljam o tome, takva sam i prema svojim roditeljima. Roditeljima koji su mi apsolutno sve pružili i žele mi najbolje.
Još je gore kod frendica. Čisto da uzmem primjer, jako dobra prijateljica i cura s faksa (koja mi sve priča o sebi i ponaša se ko super frendica, ali zapravo ne zna ništa o meni i nije je briga dok god može pričat o sebi). Dobroj frendici ću poludit na kašnjenje, reći ću joj kad priča gluposti, ismijavat ću je (prijateljski) bez problema...i neću se uopće tad loše osjećati. S curom s faksa ću se nešto dogovoriti, čekati koliko god treba i neću prigovarati, odslušati što ima za reći i ponuditi savjet i reći kako je i meni drago što smo se našle.
Iako je velika razlika i naravno da je očito za koga ću uvijek biti tu, loše se osjećam kad usporedim ta ponašanja. Divna sam prema poznanicima, prema onima do čijeg mi društva nije, dok sam prema najbližima jako nestrpljiva i znam biti zlobna. Naravno, oni koji su mi bliski me znaju i trebali bi znati bolje što ne raditi, ipak od njih očekujem više, ali svejedno nije u redu od mene.
Više puta sam rekla da ću se promijeniti, ali znam da će to ostati tako. Voljela bih da ne ostane, ali nažalost na mene neke stvari djeluju tek kada se meni dogode i povrijede me. A i nadam se da su ipak one lijepe stvari koje drugi vide u meni dovoljne da se prijeđe preko mojih gluposti.
Ono što se također nadam je da ću jednog dana biti dovoljno jaka i reći iskreno osobi s kojom si nisam dobra-
a) ne zanima me što pričaš
b) nije mi do razgovora ni pretvaranja da me zanimaju te priče
c) dosadan /dosadna si
d) ne želim trošiti svoje vrijeme na razgovor s tobom
Nadam se da će doći trenutak da ću uspjeti reći barem blažu verziju ljudima, a dotle ću pričati s njima po busevima i slušati priče koje nemaju apsolutno nikakvo značenje mom životu.
Post je objavljen 03.06.2012. u 01:16 sati.