Marketing
Marie-Dominique Chenu OP.
Veliki dominikanski teolozi 20. stoljeća: Marie-Dominique Chenu, Yves Congar, Edvvard Schilebeeckx i Albert Nolan
Ovdje želimo predstaviti četiri dominikanska teologa i/ Europe i Južne Afrike. Izbor ove četvorice nije proizvoljan, jer su imenovani ipak više godina bili u vidokrugu (teološki) zainteresi rane javnosti - unutar i izvan Reda.
Vrhovni zbor dominikanaca održan u Rimu 1983. vrednovan je obojicu Francuza i Flamanca iz Nijmegena kako slijedi: "Među onima koji su na osobit način posljednjih desetljeća utjecali n.i razvoj teološke misli isticala su se očigledno naša subraća M. D. Chenu, Y. Congar i E. Schillebeeckx (...). Čeznu unatoč svim poteškoćama, da služe Crkvi. Zbog toga im od srca zahvaljujem"
Pomogli su čitavom Redu da bolje ispuni svoju 'proročku' službu, da se Evanđelje Isusa Krista posvuda navijesti riječju i primjerom, poznavajući jasno uvjete u kojima ljudi žive, vrijeme i mjesto" (Act. Cap. Gen. Rom 1983, Nr. 202).
Tri godine kasnije izjavili su oci kapitularci na općem zboru Reda u Avili: "Mi želimo izraziti našu bratsku solidarnost s braćom i sestrama koji su u teškom i nasilnom kontekstu Južne Afrike jasno stali na stranu crnačke većine koja se bori za svoje došlo janstvo i svoja prava. Također zahvaljujemo fr. Albertu Nolanu i njegov teološki rad koji je obavljao u ovoj sredini bogatoj sukobi ma da bi tamo Božja riječ pokazala svoju oslobađajuću snagu i snagu koja daruje život" (Act. Cap. Gen. Avila 1986 Nr. 66).
Na sljedećim stranicama prikazat ćemo teološke biografije četvorice subraće. Oni, naime, zamjenjuju veći broj poimencu nespomenutih teologa i teologinja iz Reda propovjednika i kao takvi mogu se čitati.
Djelovi bijografija preuzeti su iz
- knjige "Dominikanci u svijetu i na hrvatskim prostorima Povijest, duhovnost, aktualni projekti".
- Graditelji suvremene teološke misli Josipa Antolović
Marie-Dominique Chenu OP
Chenu se rodio 7. siječnja 1895. u Soisy-sur-Seine. u predgrađu glavnog grada Francuske. Na krštenju je dobio ime Marcel-Leon. U traganju za kontemplativnim životom i zainteresiran za klasičnu filologiju, 1913. godine stupio je nakon svojeg školovanja u Red braće propovjednika da se prema najboljim tradicijama reda posveti duhovnom životu, znanosti i apostolatu.
Marie - Dominique Chenu
Nakon novicijata g. 1914. polaže zavjete, a 1919. zaređen je za svećenika. Na tamošnjem "Collegio Angelico", koji je pripadao Redu, dovršio je svoju doktorsku tezu iz teologije 1920. Zadobivši potrebne kvalifikacije i akademske stupnjeve, vraća se u domovinu, da joj pokloni svoje najljepše godine, bogate talente i djela od neprolazne vrijednosti.
U Francuskoj predaje na dominikanskom Studium Generale »Le Saulchoir«. Tu uvodi mlade studente u teološku znanost. Kao docent započinje predavanjima na u djela velikog Akvinca, u povijest ljudske misli. Uz to je vrlo brzo preuzeo službu regensa Visoke škole.
Od g. 1932. do 1942. obavlja službu rektora te visoke i ugledne znanstvene ustanove. Njegov ugled raste pa se njegov utjecaj širi i izvan granica Francuske. On je u isto vrijeme profesor na dva kontinenta, jer predaje i u Kanadi, gdje je sudjelovao u osnivanju Instituta za srednjovjekovne studije, koji je dio sveučilišta u Montréalu.
Od g. 1946. do 1952. vodi katedru na Sorboni.
Njegov interes bio je, prije svega, povijesnost dogmatskih formulacija. Chenu nije uzaludno govorio o "Povijesti teoloških ideja i sustava". Nasuprot tadašnjoj opće prihvaćenoj novoskolastičko - tomističkoj interpretaciji Akvinca, formulirao je Chenu novi pristup koji je Tomu pokušao shvatiti upravo u njegovom socijalno povijesnom kontekstu, mimo svih tobože apsolutnih formula naučavanja i nepovijesnih sistemiziranja.
1937. godina trebala je za Chenua postati sudbonosna. Njegov spis "Une Ecole de Theologie: Le Saulchoir (Teološka škola: Saulchoir), koji je nastao iz jednog govora, prvotno namijenjen za internu uporabu u Redu i Visokoj školi, imao je dalekosežne posljedice - u svakom slučaju djelomice i one koje doduše nije želio.
Godinu dana nakon objavljivanja spisa pozvao je Chenu rimski "Sanctum Officium", institucija koja je prethodila današnjoj Kongregaciji vjere. Od njega se tražilo da se bezuvjetno pokori. Trebao je potpisati deset unaprijed formuliranih rečenica. To je učinio.
Mnogo godina kasnije, prigodom proslave njegovog 70, rođendana na pohvalu koju je kardinal Feltin izrekao zbog nekoć pokazane "Krepost i poslušnost", Chenu je uzvratio riječima: "Eminencijo i dragi oče, to nije bio nikakav posluh jer je posluh osrednja moralna krepost. Vjerovao sam mnogo više u Božju Riječ" kojoj zapreke i nezgode na putu ništa ne znače".
Antimodernističko raspoloženje, koje je u to vrijeme zahvatilo široke krugove u Rimu, stvorilo je ozračje restrikcija. Prije svega, Chenuev pokušaj izrazitog promatranja vjere u kontekstu prošlosti, bio je žigosan i odbačen kao subjektivistički.
Osim toga se pothvat Chenua odnosio na to da sve teološko-refleksivne sustave shvati kao izraz življene duhovnosti, kao nedopuštene relativizacije dogmatski utvrđenih vjerskih istina. Nije uzaludna prva rečenica kojoj se Chenu morao pokoriti: "Dogme izražavaju apsolutnu i nepromjenjivu istinu". Kažnjeniku je podmetnuto da zastupa "Nouvelle Theologie" (Novu teologiju) koja je na mo dernistički način precijenila osjećaj na štetu razuma.
1962. papa Ivan XXIII. je najavio Drugi vatikanski sabor. Kao "privatni ekspert" svog bivšeg učenika Claudea Rollanda, sada biskupa Antsirabe na Madagaskaru, osuđeni teolog Chenu bio je "prokrijumčaren" na Sabor.
Bio je pozvan da radi na pastoralnioj konstituciji "Caudium et spes". Isto tako sudjelovao je na sjednicama potkomisije na temu: "Znakovi vremena".
Chenuu je u pogledu ovog teološkog pojma, prije svega, bilo stalo do stvarnosti koja sama postaje znakom. Stvari u svijeta imaju svoju samostalnost. Tek u ovoj autonomiji postaju teološki značajne. Za nužno razlikovanje, tako misli Chenu, potreban je prorok jer on opaža u zbivanju i unutar povijesti ono znakovito.
Stvarnost postaje za proroka znak jer je on želi dovesti u vezu s ljudskim čežnjama i nadanjima. Chenu je konkretno tražio da ova svoja razmišljanja uvrsti u mali koncilski kružok za raspravu koji se posvetio temi solidarnosti s Crkvom siromašnih. Bitni i plodni učinci, o kojima se ovdje raspravljalo, došli su nekoliko godina kasnije do izražaja u zaključcima latinskoameričke Biskupske konferencije održane 1968. u kolumbijskom gradu Medellini, kao i u mnogostrukoj praksi bazičnih zajednica na kontinentu i u teologiji oslobođenja koja je pratila te zajednice.
Marie - Dominique Chenu
U svome dugom i nadasve plodnom životu Chenu je bio značajna ličnost Crkve u Francuskoj. Proživljavao je njezinu dramu u aferi svećenika radnika. Došavši na Koncil, svojim je radom pridonio onoj obnovi koja je sa Saborom započela. Crkva i svećeništvo u njoj, a za obnovu obojega Chenu se toliko zalagao, proživljavaju danas krizu. Chenu je uvjeren da npr. iz dekreta o životu i službi prezbitera nisu razvijene sve posljedice, koje bi tu krizu uklonile i uvelike pomogle izgradnji Božjega naroda. Vjerojatno tako misli i o drugim koncilskim dokumentima. Chenu je uvijek bio bez sumnje napredan, ali zdravo.
Čuvao se krajnosti i brzopletosti. Iako je imao problema s crkvenim autoritetom, znao je sačuvati i svoju slobodu, ali i slušati. Ljubio je Crkvu, ljubio je čovjeka, osobito maloga, radnika, i sva njegova nastojanja išla su zatim da bi Crkva tome malome, siromašnome čovjeku donosila poruku
spasenja. On piše: »U svim velikim trenucima Crkve — pa i ovo je
upravo jedan takav! — postoji strah od suočavanja, ako Crkva uoči
da je zanemarila siromahe, jer oni su po pravilu njezini štićenici.«
I Crkva i teologija treba da nastavljaju Kristovo mesijansko poslanje. Na nj kao bitnu komponentu prema Kristovim riječima spada: »Siromasima se propovijeda Radosna vijest« (Mt 11, 5). Bez toga bi Crkva izdala svoje poslanje. A zato su i svi veliki reformatori u časovima krize u Crkvi upirali upravo u tu točku.
Teolog koji se zalaže za Crkvu siromaha čini Crkvi najveću uslugu i pomaže najviše njezinoj obnovi. Takav je bio i otac Chenu.
Završimo ovaj prikaz o njemu njegovim riječima o siromaštvu koje sadržavaju sav duhovni program onoga koji želi biti autentično evanđeoski. »Siromaštvo je, i to na višoj razini, nasljedovanje Krista, ali ni ovaj put nije samo to. Na ponašanje i život kršćana u odlučnoj su mjeri kao jamstvo vjerodostojnosti njihova života, bez sumnje, utjecali i betlehemske jaslice, i nazaretska radionica, i lutalački život Sina čovječjega, koji nije imao gdje ni glave nasloniti. Sve je to zacijelo tako — ali, da bi bilo autentično i djelotvorno — sve to mora biti nošeno nadom koja vodi k zalaganju u povijesti da bi svi ljudi dobili slobodu i sreću.«
11. veljače 1990. umro je Marie-Dominique Chenu u "biblijskoj" dobi od 95 godina. Još na svoj 90. rođendan odgovorio je na postavljeno pitanje: "Jeste li Vi otac Chenu, koji istražuje srednji vijek ili teolog svećenika-radnika?", sljedećim riječima: "Moji ne-profesionalni angažmani dali su postupku u naučavanju i metodi (...) svjetlo, postojanost i realizam (...). Ne postoje dva Chenua!".
Post je objavljen 02.12.2012. u 11:52 sati.