Marketing
Blažena Dijana, Cecilija i Amata
8. lipnja
Prilikom prenašanja relikvija Dijane od Andala 1510. godine u samostanu sv Janje u Bolonji, u grobnici su pronađena tri tijela od koja su dva pripisana Dijani i Ceciliji. Pri slijedećem premještanju tijela 1584. treće tijelo biva pripisano sestri Amati također jednoj od prvih sestara samostana.
Dijana Andalo rođena je u Bologni početkom XIII. st. Pomagala je blaženom Reginaldu u izgradnji bolonjskog samostana. Kad je 1219. Dominik stigao u Bolognu, Dijana je s drugim djevojkama zavjetovala redovnički život na ruke blaženog patrijarha.
Slika koja se nalazi u koru samostana svete Janje (Agneze) u Bolonji, a prikazuje Dijanu, Ceciliju i blaženu Amatu
Nadvladavši neprilike što su joj ih pravili članovi obitelji (čak su joj slomili rebro), ušla je u samostan sv. Janje (svete Agneze) koji je podigao blaženi Jordan Saski.
Bila je kao prava majka sestrama; preminula je 1236. Sačuvano je pedesetak pisama koja joj je napisao blaženi Jordan Saski.
Ona su lijep primjer dominikanske duhovnosti i bratstva između braće i sestara. Dijanino je štovanje odobrio Lav XIII. dana 8. kolovoza 1888. U crkvi svetog Dominika u Bolonji nalazi se jedan relikvijar sa moćima blažene Dijane.
Cecilija Cesarini je rođena u Rimu početkom XIII. st. Iz samostana sv. Marije "in Tempulo" preselila se u samostan sv. Siksta, gdje je upoznala sv. Dominika i postala najvjernija svjedokinja njegova lica i duha.
Poslije, tj. krajem 1223. ili početkom 1224., papa Honorije III. poslao ju je, skupa s još tri sestre, u Bolognu, da tamo unese duh sv. Dominika u samostan sv. Janje koji je osnovala blažena Dijana. Tu je preminula 1290.
O blaženoj Amati se malo zna. Neke povijesne činjenice o njoj do danas nisu razjašnjene. U Miraculi sestre Cecilije spominje se jedna opsjednuda žena, koja je posjećivala rimski samostan Svetog Siksta i koju je sveti Dominik oslobodio od opsjednutost : Njoj Dominik da ime Amata (Voljena).
Nakon hodočašća na grob svetog Jakova u Campostellu, Amata posjećuje Ceciliju i druge sestre koje su prešle u samostan svete Janje u Bolonji. Prema tome ispada da Amata nije monahinja nego žena milosno ozdravljena od svetog Dominika i prema kojoj su njengove duhovne kćeri osjećale zahvalnost i prijateljstvo.
Štovanje Dijane, Cecilije i Amate odobrijo je 24. prosinca 1891. Lav XIII i njihov blagdan se slavi 9. lipnja. Tijela blaženica nalaze do dan danas u samostanu blažene Janje (Agneze) u Bolonji.
Dijana polaže redovničke zavjete
Iz Pisama blaženog Jordana Saskog, prezbitera
(Pismo 34: izdao A. Walz, MOPH 23, Roma 1951., str. 40-41; hrv. prijev. u: Počeci Reda propovjednika, Zagreb, 2000., str. 114-115.)
Nastoj oko pobožnosti
Brat Jordan, Reda propovjednika, nekorisni sluga, predragoj u Kristu sestri Dijani živo želi da se raduje u nebeskom veselju i radostima.
Evo, predraga, po Božjoj milosti koja u svemu prethodi, stalno praćen tvojim molitvama i molitvama mojih kćeri, sretno sam i zdravo stigao u Pariz. Odlučih ti poslati ovo pismo da barem po pozdravima u pismu nekako osjetiš utjehu. Već neko vrijeme lišena si, naime, moje tjelesne nazočnosti i osobnog razgovora, a time i utjehe.
Kćerko, zajedno s tvojim i mojim kćerima u Gospodinu, nemoj se toliko brinuti oko tjelesne pokore u kojoj razum i razboritost lako prijeđu mjeru, nego radije nastoj oko kreposti, ali trudi se i oko pobožnosti, koja je, prema Apostolovoj riječi, za sve korisna. Nek ti neprestano bude u srcu i u žarkoj želji postojbina nebeskih građana, ono slavno mjesto radosti i sveopćeg klicanja, prostor ispunjen svjetlošću sveopće ljepote koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Uistinu, božanski je to kraj i dostojan da primi onoga koji je stvoren na sliku Božju.
U mislima zaručnica neka bude često i pobožno sjećanje na Zaručnika. Pod njegovim pogledom trudite se njegovati ljepotu duše, kako biste iskorijenile što god je u njoj nagrđeno ili okaljano; daleko od toga da
u nečem, pa i u najmanjem, uvrijedite sveto oko svoga Zaručnika. Nek vam srca budu čista, život nevin. Budite jednodušne u redovničkom ponašanju, neka među vama bude mir i sloga, postojana ljubav, blaga poniznost koja je čuvarica svih dobara. Dok tako duša neprestano osjeća slast kreposti, i Sin će Božji dušu slastima obdariti; on neka bude blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen. Stojte mi dobro.
Moli za me. Pozdravi sestre, u Kristu ljubljene kćeri, i opomeni ih da mole za pariške studente, da bi Gospodin otvorio njihova srca kako bi bili spremni na obraćenje; i da oni koji su već stvorili dobru odluku, nju i provedu u djelo te ustraju na putu u život vječni. Pozdrav svima.
Pozdravljaju te brat Arkanđeo i brat Ivan. Pozdravi također obraćenice samostana sv. Janje; želim reći: gospođe i prijateljice samostanske obitelji. Stoj mi dobro.
Blažena Cecilija
Iz Kronike o osnutku bolonjskog samostana sv. Janje koju je napisao jedan suvremenik.
(H.-M. Cormier, La bienheureuse Diane d' Andalo et les bienheurcuses Cecile et Aimee, fondatrices du couvent de Sainte-Agnes de 1' Ordre des Frčres Precheurs a Bologne, Rome, 1892., str. 149 si.)
Dijana je blaženog Dominika zavoljela svom dušom
Godine Gospodnje 1218. sveti je Dominik poslao braću propovjednike iz Rima u Bolognu. Kad su stigli, od brata su Rudolfa zatražili crkvu sv. Nikole. Taj je brat tada bio svećenik spomenute crkve, sagrađene na mjestu zvanom "Kod vinograda" (dalle Vigne). Mjesto je pak pripadalo gospodinu Andalo, ocu presvijetle gospođe Dijane. Gospodin Andalo najprije nije htio braći pokloniti to mjesto, ali na molbu svoje kćeri Dijane, poslije utemeljiteljice samostana sv. Janje, dao je pristanak i poklonio im spomenuto zemljište. Braća su tu sagradila kuću i klaustar, i njihov je broj, Kristovom milošću, počeo rasti.
Kad je pak u međuvremenu u Bolognu stigao učitelj Reginald i s velikim žarom počeo propovijedati Božju riječ, spomenuta je gospođa Dijana, privučena Božjim duhom, počela prezirati svjetovnu gizdu i ispraznosti te se često družila i razgovarala s braćom propovjednicima.
Zbog toga, kad je blaženi Dominik stigao u Bolognu, svom gaje dušom zavoljela te s njime počela raspravljati o spasenju svoje duše. Napokon, poslije kraćeg vremena, na njegove je ruke položila zavjete.
Usto su se mnoge plemenite gospođe i odlične žene iz grada Bologne po njezinu primjeru počele družiti s braćom propovjednicima i s njima razgovarati o spasenju duše. Odatle se rodila privrženost plemića i rodbine onih gospođa, te su oni počeli pomagati braći i iskazivati im poštovanje.
Međutim, Dijana, sjećajući se svoga zavjeta, počela se s blaženim Dominikom dogovarati kako da zavjet provede u djelo. Dakle, jednoga dana blaženi Dominik okupi braću i zatraži njih pristanak da se sagradi kuća za gospođe koja bi se zvala i bila kuća Reda. Kad su se braća s njegovim mišljenjem suglasila, blaženi se Dominik po običaju okrenuo molitvi.
Drugi pak dan, nakon molitve, reče braći na samostanskom sastanku: "Braćo, svakako treba sagraditi kuću za gospođe, pa makar se ova naša kuća morala zatvoriti."
Međutim, blaženi je Dominik, prije negoli je otputovao iz Bologne, taj posao povjerio četvorici braće, tj. učitelju Pavlu iz Ugarske, Gvali, kasnijem biskupu u Bresciji, Venturi iz Verone, koji je poslije postao provincijal, i Rudolfu iz Faenze.
Gospođa Dijana stanovala je u kući svoga oca tijelom, ali ne duhom. A budući da zbog straha od roditelja nije mogla ispuniti što je željela i obećala blaženom Dominiku, naime sagraditi kuću koja bi se zvala i bila kuća Reda, jednog dana reče svojima da će posjetiti samostan u Ronzanu. Krene, dakle, s velikom gizdom i svečanom pratnjom, no kad tamo stiže, zatraži redovničko odijelo i dobi ga. Kad je to saznalo mnoštvo gospođa koje su došle s njome, smjesta poslaše glasnike u grad. Nastade golema strka naroda, ljudi dođoše u samostan, nasilno je iz njega izvukoše, slomiše joj rebro tako daje gotovo godinu dana ležala, bolesna, u očinskoj kući.
Sveti je Dominik tada bio u Bologni. Kada doču kakve je sve nepravde pretrpjela, veoma se ražalosti te joj tajno posla pismo; naime, njezini joj roditelji nisu dopuštali ni s kim govoriti, osim u prisutnosti kojega člana obitelji.
U međuvremenu se Dominik sretno preseli u nebeske radosti, a sestra Dijana, čim malko ozdravi, pobježe i vrati se u spomenuti samostan. Roditelji je pak puste jer bijahu izgubili nadu da će je uspjeti odvratiti od nauma.
U tom je samostanu ostala od Svih svetih do tjedna nakon Uzašašća. Kroz to su je vrijeme pomagali učitelj Jordan, blage uspomene, tada provincijal Lombardske provincije, i četvorica braće kojima blaženi Dominik bijaše povjerio da se dovrši ono dugo željeno djelo osnutka ženskog samostana Reda.
Čim je samostančić bio sagrađen, braća pođoše po nju i uvedoše je u taj kućerak skupa s ostale četiri gospođe iz Bologne. To je bilo godine Gospodnje 1223. u tjednu nakon Uzašašća. Na blagdan pak svetih apostola Petra i Pavla iz ruke učitelja Jordana primiše odijelo Reda.
Učitelj Jordan, blage uspomene, s papinim dopuštenjem pozove četiri sestre iz rimskog samostana sv. Siksta, da bi poučile gore spomenute sestre o redu i načinu redovničkog života. I tako te četiri sestre, koje bijahu položile zavjete na ruke blaženoga Dominika i od njega primile redovničko odijelo, dođoše u samostan sv. Janje. U njemu ostadoše sve do svoje smrti ističući se velikom svetošću. Od njih je jedna još živa, a to je sestra Cecilija.
Post je objavljen 08.06.2012. u 00:43 sati.