Pregled posta

Računalni dinosauri

Srida. Kraj petoga miseca, i još jedan od oni dan kad san sam sebe podsjeća na našega pokojnoga Mehu. Ne, fala na pitanju, nisan nogon primostija sabirnicu od 6000 V. Samo verbalno, po repertoaru beštimji. Jer je nauka tako prokleto spora. Pa još nisu izumislili kako čovika klonirat nabrzake, da more bit na dva mista od bote. Ipak su po sridi zakoni fizike, a nee oni ča i je izglasa naš sabor, pa njanci stari lisac Šeks ne more nač koju bužu u njima
Dunkve, situacija na poslu je bila tipa „nima šanse njanci pitat da izađen vanka“ kroz jutro, za otvaranje izložbe u poddne ... a pozapodne je u četri ure počeja „Vanity fair“ ups, tija san reč Gradsko vijeće, tematska sjednica o osnovnim školama, di su se mikrofona dočepali ravnatelji kaštelanskih osnovnih škola. Točnije, samo neki od njih. Ostali nisu mogli doć do beside. Bez obzira na temu, posal je posal, ja san mora bit tamo, i odradit svoje. Naravno, na moju veliku žalost, ali tješija san se da izložba ipak traje TRI dana.
Ujutro u podne je bila otvorena izložba Starih računala na FESB-u ...





... a pozapodne je bila izborna sjednica UBS (Udruženja bivših studenata) FESB-a. Nažalost nisan iskoristija svoje pravo da biran i buden biran. I biću pristojan pa neću reč ča me je sve zabolilo radi toga. Žalije mi je bilo ča san propustija jedinstvenu priliku za vidit neke ljude koje vidin, uživo, naravno, sa učestalošću cca dvadeset godin. Ko je Dr. Topa spomenija? Ne znan bi li zna izračunat koliki je to djelčić jednoga Hz, ako se već itamo tehničkin terminima.
Tužan i žalostan glede propuštenoga otvaranja, uputija san se 31. svibnja, to ka u četvrtak, nadoknadit propušteno. Nakon temeljitih priprema (objektiv očišćen? oba seta baterija napunjena?) zaputih se na krilima moje Kobile Suzi, od dragosti nazvane Suzuki Swift, put zgrade di san ja nekoć potrošija svojih osan najlipši godin života ...


Elektrijada u Puli, pustili smo ženske da treniraju šminkanje na nama ...

Kako je STOP (STudentski Omladinski Prostor) bija zatvoren, nisan moga sebi priuštit brzi flešbek podsjećanja na nekadašnji disko-klub ...



... danas nažalost, pritvoren u studensku menzu. Dakle, mora san se približit FESB-u sa južne strane. Kraj glavni vrata. Da ne rečen kod kafića, nekadašnje legendarne „Tete Jele“ koja se sad zove nekako drugovačije, i nima ni tete Jele ni Slavice da ne dolazidu ni pitat ča oćemo, nego bi nan odma donile, pa bi nan slučajni prolaznik zavrća rukave tražeći inventarni broj
Jesan ja donija sa sebon i blic, ali nima toga blica koji more nadomistit danje svitlo, dokle ga je još bilo. Zato, najpri da obavin ono radi čega san doša. Krenimo od moga miljenika, da ne rečen pulena ...


Texas Instruments Ti-59 sa termalnim štampačem PC-100C

Moga bi samo o njemu napisat roman. U zoru računarstva, bar onoga za svekoliko pučanstvo, uspija san se dokopat ovega dragulja tadašnje tehnike. Dinari, dolari, provajen se sitit koliko bi to u nekakvoj sadašnjoj usporedivoj vridnosti bilo, mislin da je konačna cifra bila cca 1200 ONDAŠNJIH dolara. Deboto kompjuter, a moga si ga nosit u žepu. Bez štampača, naravno Moga je onda, sa ugrađenin modulon, rješavat sisteme od 10 jednadžbi sa deset nepoznanica. Sa posebnim matematičkin modulon još i više. Zvuči apstraktno, a? Ne, ako se električarima samo spomenedu konturne struje ... Ima je čak i magnetne kartice ka medij za zapisivanje. Sićan se dobro da je koristija točnost na 14 decimala, za razliku od našega „špakera“ (štednjaka, za sjevernjake) na faksu, koji je rabija točnost na osan decimala i ka medij za zapisivanje koristija bušene kartice. Pričamo o studiranju na FESB-u početkon osamdesetih godina, da ne bude zabune. Dobro se sićan jednoga kolokvija, tribalo je na onoj ramini (kanti, za sjevernjake) sa bušenin karticama napravit program koji polinom „razvlači“ u Meklorenov red. Naravno da san to sredija, a usput i priložija program za Texasa iste funkcionalnosti koji je radija sa skoro dvostrukon točnošću (14 umisto 8 decimala). To mi je bila, kako je vrime pokazalo, prva i zadnja petica tijekom moga epskog osmogodišnjeg studiranja.
Kakvih je sve primjeraka računalnih fosila bilo ovde za vidit ... od prvih Apple II, strogih poslovnjaka, na kojima smo svi, bar mi u MIOCu, tadašnjem Građevinskom školskon centru, pod budnom paskom prof. Antice Lovrić, učili prve korake u svitu kompjutera, priko prvih igraćih makinja na kojima bi se nešto pametno moglo i napravit, ka ča su Spektrum i Commodore, u raznim inkarnacijama, ča podrazumijeva i kasnije Amstrade, Schneidere ... ka i domaće, manje/više uspješne pokušaje ka ča su Orao, Ivel Ultra, Pecom 32..
Onda su pomalo već sramežljivo izlazili strojevi koji su imali nekakav GUI (Graphic User Interface) da ne rečen da su se koristili sa mišen i pokušavali su dat nekakvi smisao onome ča vidimo na ekranu, a ne samo suve brojke i slova. U tu ekipu spadaju Atari ST i Amiga, koji su, uz svu dozu ozbiljnosti, ostale zapamćene kao prvoklasne igraće makinje. Amiga malo više, dok su Atari ST prigrlili muzičari.
Sramežljivo, sve ka da neće, eto ti 1984. godine i predstavljanja Mekintoša. Sićan se jedne reklame za njega: Hulk Hogan, poznati wrestler, u američkoj kolektivnoj memoriji sinonim za „brdo mišića i malo mozga“, stoji naslonjen na Mac, i kaže: Čak sam ga i ja naučija koristit za petnest minuta!
Dolaskom Meka, računari pristaju bit monopol „geekova“ i postaju, polako, dil svakodnevnice. Tu je negdi bija i Bil Gates koji je sve pomalo snima i mudro muča, malo je prošlo dokle su izašli i Windowsi, a sve ostalo je ... povijest. Računalna, naravno! Danas imamo sve to ka i prije dvadesetak godina, samo puuuuuno, jače, brže, ljeepše, pametnije itd.
Zgrozin se kad se sitin da je moj mobitel jači od većine izloženih strojeva



















Još jedna ilustracija jaza koji nas dijeli odd računalnog kameenog doba je ovaj primjer. Film „The Last Starfighter“ , napravljen sredinon osamdesetih, je bija prvi u kojemu su računala renderirala i žive ljude, a ne samo komade željeza. Svaka sličica, frejm, renderira se tri kvarta od ure (45 minuti, za sjevernjake). A jema ih 24 u sekundi. Pa sad računajte koliko je vrimena tribalo. Govorimo o ondašnjin najjačin računalima, Cray, koji su radili na fantastičnih 252 MHz (Commodore 64 tada na 1 MHz, Atari 800 XL na 2 MHz), nijedna žica u njemu nije smila bit duža od 20 cm, radi interferencije, i bija je potopljen u transformatorsko ulje radi hlađenja jer je trošija 5 kW struje.
Dosta je više, mislin, vrime mi je da pristanen mlit, jer san sam sebi napunija glavu, da ne govorin vama. Neka sličice govoru svoje, neka prikazuju dil jeddne povijesti koja je, nota bene, dovela do ovoga, u računalnome smislu, ča sad jemamo u svakome džepiću, sa ekranom „na prste“, neki ud nas i po više komada
Osušilo mi se grlo, tribalo je malo otpočinit nakon ovako lipe računalno-povijesne ture. Zajedno sa veteranima računarstva u Splitu, i šire ...


Zdravko Blagdan Blagi, doajen ST računalstva ...

Sad mi je bar malo lakše ča san propustija sjednicu Udruge bivši studenata FESB-a. Jer, u razgovoru sa starin liscem, Blagim, uvik se more puno toga naučit, ne samo o računarstvu ...
Do drugoga susreta, do iduće izložbe, najprije zdravi, pa onda i veseli bili!

Post je objavljen 02.06.2012. u 00:47 sati.