Postoje ljudi koji su uvjereni da sve živo i neživo oko njih predstavlja nekakavu opasnost za njih same ili njihove bližnje (pogotovo djecu), iako je realna opasnost nikakva ili statistički zanemarivo mala. Takva pojava je psihički poremećaj koji se zove "Paranoidni poremećaj ličnosti". Prema MKB-u, šifra bolesti F60.0. u grupi poremećaja ličnosti.
Postoje neke varijacije ovog poremećaja (ako je ovaj kombiniran sa nekim drugim poremećajem ličnosti, npr. narcisoidnim), no općenito postoje neke zajedničke karakteristike koje su uvijek prisutne kod svih ljudi koje pate od ovog poremećaja:
1. Sumnjičavost i nepovjerljivost prema drugima; redovito smatraju da ih drugi ljudi žele iskoristiti, prevariti, omalovažavati ili im na neki drugi način naškoditi, iako nema nikakvih dokaza ili garancije da te osobe to doista i namjeravaju učiniti.
2. Sve neutralne ili prijateljske radnje (a što u nekim ekstremnim slučajevima može biti čak i pogled!) doživljavaju kao prijeteće, sa nekim skrivenim lošim namjerama, pogotovo ako dolaze od strane njima nepoznatih ljudi. Bilo kakav pokušaj razuvjeravanja temeljen na čvrstim činjenicama i logici nema nikakvog efekta (ponekad izaziva i kontraefekt).
3. Gotovo opsesivna nastojanja kontroliranja okoline radi stvaranja nekakvog privida vlastite sigurnosti; sebe smatraju jedinim mjerodavnima po pitanju odlučivanja i kontroliranja tko što smije ili ne smije činiti da bi se oni sami osjećali "sigurno", često pravdajući to nekakvim svojim (umišljenim) "pravima".
4. Sve reakcije okoline (u vidu kritika) na njihovo sumnjičavo i neprijateljsko ponašanje redovito pokušavaju (raznim racionalizacijama i/ili iskrivljenom logikom) prikazivati kao uzrok svojega ponašanja; sebe nastoje prikazati kao nekakvu "žrtvu", odnosno redvito tvrde da se samo "brane" od situacije koju su svojim ponašanjem zapravo sami izazvali.
Ovaj poremećaj je čest je kod raznih dušebrižnika, koji tu svoju paranoju pokušavaju prikazati kao "brigu" za nekoga ili nešto, te je prenjeti na druge (pogotovo one koji se ravnaju prema osjećajima, a ne racionalnom kritičkom razmišljanju). Isto tako, često osobe koje se ne trude u nekim segmentima obuzdati svoj (iracionalni) majčinski instinkt, u konačnici obole od ovog poremećaja, što uglavnom rezultira time da u svemu vide nekakve velike opasnosti za svoju djecu.
Post je objavljen 02.06.2012. u 00:01 sati.