Profesor Eduard Kale (Pokoj vječni budi mu Gospodine) simpatični sjedokosi
starac mi je držao predavanja iz predmeta Hrvatski identitet u europskom kontekstu.
Hodao je najmanjim korakom na svijetu, a njegov put kroz hodnik do predavaonice je
često znao trajati i četveroduplo više od prosjeka.
Sjeo bi za katedru, otvorio onu svoju knjigu o kineskoj civilizaciji i počeo sa predavanjem.
Na sami spomen riže i Kineza, tiho bi se zasmijuljio i nije prošlo niti
jedno njegovo predavanje bez da ih spomene.
Dugo me kopkalo kakve veze Kinezi imaju sa našim identitetom, ali sam na tu enigmu i na
pokojnika skroz zaboravila, sve do večeras.
Znao je za neke gradove čuti kako imaju tisuću lica, ali je uvijek mislio
kako se to odnosi na neke daleke Parize, Barcelone, Istanbule.
Njegov je grad imao poznato lice, prijateljsko iz djetinjstva i ono drugo,
zavidno, podcjenjivačko i zlobno
o kojem nije rado mislio, a s kojim se u posljednje vrijeme sve češće susretao.
Tek prošlog ljeta je upoznao i treće koje silazi u rijekama sa kruzera, škjoca,
upire prstom u grafite tipa Sinj nikada neće biti Senj i kraj njih se sa najširim
osmijehom fotografira.
Osjećao je kako ga pritiska invazija kroksica i bio bi skoro počeo trčati da
ga nije zaustavio Mišo Samuraj, simpatični Kinez sa brčićima
- Ajde Dusko, treci red parter, za mene i Ying, ka prosle godine
- Ma nema problema, javit ću Jasni pa će ti mala sutra donit u dućan
- Evala Dusko, pravi covik!
Malo dalje u kafiću, jedna je gospođa u predebelom sakou razočarano
promatrala nokte i na mobitelu tražila nudi li Kolektiva kakve popuste
da ih malo dovede u red. Dok se stranica učitavala, bacila je pogled u masu
i ugledala intendanta u priči sa kineskim turistom.
Dugo je kopkao taj prizor, nekako neobičan, a opet pun topline i čudne energije,
ali poput mnogih drugih, na njega će zaboraviti sve do prije dva dana.
Pokušao je napisati nešto suvislo, ali nije išlo.
Otvorio je onaj rokovnik od Splitske banke sa stihovima pjesama,
ali se više nije nalazio u njima.
Pokušao se ubiti, ali nije išlo.
Otišao je u wc i stavio Mišinu kesu iz dućana na glavu, ali i ona je bila
probušena.
- Jebem ti Kinu i dućan i vaze i dinastije i komunističke partije i revolucije i polja riže
i sjećanja jedne gejše i pismu od dejvida bovija da ti jebem!
Tada je zazvonio mobitel i onako shrvan se javio, a glas s druge strane se predstavio
i na pitanje o čemu razmišljaš, samo je rekao
Kina
Mišo Samuraj će tek za dva mjeseca saznati da je njegov prijatelj i susjed
bio intendant, a ne samo portir u kazalištu. Saznat će i to da je već mjesec dana
kulturni ataše u Pekingu.
Saznat će da Ying duže vrijeme potkrada blagajnu i skuplja novce na
drugom računu. Kada ode u njihovu sobu, vidjet će da je ispraznila ormare i otišla.
Sve će to Mišo saznati u jednom običnom ljetnom jutru, ali nikada neće saznati
kako se njegov prijatelj intendant iznenadio kada u Kini nije našao nijednog samuraja.
Post je objavljen 31.05.2012. u 21:47 sati.