Primjer sramotnog odnosa hrv.izdavača prema autorima
Primjer sramotnog odnosa hrvatskih izdavača prema autorima :
Dorta Jagić još je u prosincu prošle godine objavila knjigu priča 'S tetovažom nisi sam', u izdanju zagrebačkog izdavača Jesenski & Turk ali knjigu ne samo što nije moguće kupiti (ni u jednoj riječkoj knjižari je nema) već ni slova o njoj nema niti na internetskom sajtu izdavača koji ju je objavio.
Inače, Mišo Nejašmić, vlasnik te izdavačke kuće među najglasnijim je nakladnicima koji uporno kukumavče u medijima kako im je teško.
S obzirom kako se odnosi spram svojih autora, nije ni zaslužio da mu ne bude teško.
Suizdavač knjige je Hrvatsko društvo pisaca, i treba li reći da se i oni s istom dozom ignorancije odnose spram svojih članova i spram knjiga koje su (su)objavili.
Eto, na ovom linku je stranica HDP-a s podacima o autorici i možete se uvjeriti kako tamo ta knjiga nije ni navedena u autoričinoj bibliografiji.
A prošlo je već 6 mjeseci otkako je knjiga objavljena.
Inače, vodstvo HDP-a je prepuno ljudi koji su jaaaako zabrinuti za položaj pisaca.
Mo'š mislit. Hoće li itko iz vodstva HDP-a odgovarati zbog ovoga te priznati grešku i podnijeti ostavku?
Mo'š mislit.
Hrvatsko društvo pisaca, očito je, nimalo ne mari za poboljšanje položaja pisaca, njihovu afirmaciju i promociju njihovih djela, iako bi mu to trebao biti najvažniji zadatak. Njihova briga tek je hinjena, deklarativna, lažna - HDP postoji isključivo radi samopromocije ljudi koji sjede u njihovom vodstvu i koji te fotelje vide kao odskočnu dasku do neke nove, lukrativnije pozicije, do uredničke stolice u nekoj od redakcija ili edicija, do neke sinekurice u ministarstvu, do plaćenog položaja u nekom od vijeća, u nekom od žirija, pa zašto ne, jednoga dana okititi se i titulom akademika.
A dotad, put pod noge, s dnevnicom u džepu, na neku od brojnih tzv. razmjena pisaca u inozemstvo...
A kakva prava imaju zakinuti pisci poput Dorte Jagić?
Da npr. sudski tuži izdavače svoje knjige zbog toga što knjigu nisu distribuirali u knjižare, što je nisu stavili niti na svoje internetske stranice - ta se pomisao čini apsurdnom.
Zakinutim autorima, nažalost, ne ostaje ništa drugo nego da čkome i nadaju se boljoj sreći sa sljedećom knjigom, kod nekog drugog, manje nepoštenog i piscu privrženijeg izdavača.
Ako im se sve ne zgadi pa ne odustanu od pisanja.
A ne želim ni zamišljati kako će se takvi zakinuti pisci osjećati kad idući put pročitaju ili čuju nekog od vodećih ljudi HDP-a kako javno u nekom intervjuu glumi zabrinutost zbog lošeg položaja pisaca.
******
U nastavku donosim tekst Jagne Pogačnik o Dortinoj knjizi (jer promotivni tekst nigdje nije dostupan) i volio bih da mi Jagna javi kako je uopće došla do te knjige :
Dorta Jagić autorica je četiri pjesničke zbirke, dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike i nagrade na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj, redateljica u studentskim kazalištima, povremeno i putopiskinja i esejistica.
No, njezin transfer u kratku prozu, koji se dogodio još prije tri godine zbirkom “Kičma”, također nije prošao neopaženo - za tu je zbirku dobila nagradnu stipendiju Nezavisnih nakladnika i Austrijskog kulturnog foruma.
“S tetovažom nisi sam”, njezina je druga zbirka priča. Proza Dorte Jagić, prije svega, ne spada u “bučnu” i “stvarnosnu” prozu, niti je njezina nakana šarmiranje na prvi dojam.
Njezina je proza prije svega proza pjesnikinje koja u životnim sitnicama, detaljima običnosti, pronalazi dovoljno zanimljivih i znakovitih detalja da oko njih isplete priču, crticu, autobiografski zapis, bez presinga čvrste fabule i tendencije za dužim proznim formama. Njezine su junakinje (a o njima je prije svega riječ) usamljene i ponekad nesretne, njihovi se snovi ponavljaju, dnevnici pišu, a prinčevi se obično ne pojavljuju, već se umjesto njih povremeno susretne pokoji “najkrhkiji vozač kamiona na svijetu” ili obični gospodin Klopka. Junakinje ovih priča (od kojih neke, osobito one na početku knjige, funkcioniraju kao prepoznatljivi autobiografski zapisi), kao i priče same, ne žive u nekakvim izoliranim svjetovima, dapače.
Njihova je pozadina izgrađena na temeljima pomne socijalne osjetljivosti vremena u kojem živimo, pa njihove frustracije proizlaze i iz stanja nezaposlenosti, dugogodišnjeg podstanarstva, besparice, besmislene birokracije i konvencija, čak i aktivističkog čina pobune koji nitko ne prepoznaje. Odnos roditelja i djece osim socijalnog, unosi i tematiku generacijskog jaza koji postaje jezgrom nekih od priča.
No, sve te svakodnevne sitnice i često unaprijed izgubljene bitke da se ostane drukčiji, individualac, predočene su kroz unutarnje nemire likova i obojane “teškim bojama” vanjskog svijeta, mirisima i mijenama prirode, kulturološkim referencama i svime onime što ove kratke proze u jednom dijelu približava poeziji u prozi. U svemu tome Dorta Jagić ostavlja si slobodu da bude duhovita, a ne očajna, ironično odmaknuta i zapravo - kad je već to u svim drugim segementima gotovo nemoguće, barem u ovom književnom prostoru - posve svoja.