Marketing
Uhvati me neka tuga ...
Pisano je dosta stihova o tome. Zlatko Arslanagić u "Nekako s proljeća" ne spominje tugu, ali rekao bi da uz sve opisano, tuga je nekako dominantna, iako se ni jednom riječju ne spominje. Balašević se pita da šta je tuga za D-moll? Sve su to lijepe ljubavne stvari. Kad smo već kod takvih slika, ja se nekako osjećam kao da sam siromah zaljubljen u kurvu. To ti je onaj osjećaj nemoći, kad te uhvati. Anto Gardaš je u jednoj lokal-patriotskoj napisao "Oh da mogu, kao što ne mogu". Zločesti Houra, kad mu je Bogović dezertirao, napisao je "Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve". Inače jako volim Prljavo kazalište, ali ne svršavam na "Heroja ulice", kao što to mnogi rade, ali često, jako često citiram taj stih. Iluzije su super. Najgora stvar je kada čovjek vidi dobro situaciju, to sam puno puta pisao.
Kamo sreće da sam nesretan zbog ljubavi. To su nekakvi pubertetski luksuzi. Biti nesretan zbog žene ili pak biti sretan zbog žene, kada su prioriteti nekako drugačije posloženi. Slušam sam od mnogih ljudi, da mi se barem vratiti u srednju školu. Ja ne bih. Priznajem, da mi Bog da, da sadašnji ja, posjeti 14godišnjeg ja, pa da sam sebi podijelim nekolicinu šamara, da si objasnim neke stvari i da se malo derem na sebe, to vrlo rado. Naravno, to je nemoguće. Ali natrag u srednju, ipak ne bih. Malinkonija drma ljude. Znakovi krize.
Naravno da dobar dio ljudi iz generacije živi dobro i naravno da je dio ljudi uspio. Samo nekako super uspjeh mi ide na tragu onoga staroga vica o članstvu u JAZU/HAZU. Svaki akademik izdao je dvije, tri knjige i dva, tri prijatelja. Najviše cijenim nekolicinu ljudi koji su uspjeli radom svojih ruku i svojom pameću, a da nisu izdali nikoga. Imam takva dva prijatelja i oni su mi nekako svjetlost u ovoj čudnoj tami. Da izbije neko sranje i da banke propadnu i da se društvo sruši, oni bi najviše nastradali. Ovi veliki, koji nas drže za muda, njima se ne bi ništa dogodilo. Pare ovako drže vani. A ovi hard-working people, ti bi nastradali.
I sve mi se nekako vraća na osjećaj nemoći. Osjećaj da je premalo dobrih ljudi uspjelo, da dobri ljudi trunu, a da zlo prevladava u ovoj jadnoj maloj zemlji. Što sam rekao, da sam ja nešto nesretan, a da su svi sretni, to bi bilo dobro i sasvim prihvatljivo. Ali nekako da je dobar dio ljudi utučen, a trebali bi početi nešto veliko, nešto dobro, to me smeta. Hiljadu puta sam sebi rekao da barem mogu pobjeći, da nestanem i da jednostavno zaboravim na sve iza sebe, počet od nule na bilo koji način. Samo sam je nekako preuvučen u ovu malu zemljicu i nekakav povijesni niz.
Bit će bolje!
Pero Panonski
P.S. Na fanfo.org čitajte što mislim o solidarnosti
Post je objavljen 29.05.2012. u 18:45 sati.