uh,trebalo mi je dosta dugo dok se odlučim na post.
napravila sam blog 'za svaki slučaj',ako osjetim da je ovo jedino mjesto kojem se mogu povjerit,a do sada to nisam osjetila,ili sam se barem pravila.
ja sam cura koja ima,recimo,skoro sve. imam obitelj,najbolju prijateljicu,dečka i dosta stvari koje poželim.
ali.. uvijek fali to nešto. to nešto za moj osmjeh,onako iskreni.
osjećam se koda ne pripadam nigdje.
najbolja prijateljica.. ma najbolja je ona,ali.. malo je temperamentna,i moram paziti kako da pričam s njom jer se zna uvrijedit za neke gluposti.
dečko.. ma i on je najbolji,samo.. nekad se osjećam kao da nemam punu potporu od njega kroz život. osjećajan je on,i to je to šta mi treba,to sam na kraju krajeva i željela,ali nekad se ponaša kao da mu nije stalo,a ponekad prezaštitnički,možda.
razlog zbog kojeg sam otvorila blog je taj što se osjećam užasno sama u ovoj masi ljudi. kad padnem,sama skupim snage i ustanem. od svih ljudi nitko mi ne može pružit ruku i pomoć mi. jednim djelom sam i sama kriva jer sam zatvorena osoba,ali ima ljudi koji me dovoljno dobro poznaju da znaju primjetit kad nisam u redu,ali očito su se svi već umorili od truda za druge.
nadam se da će mi ovako biti možda bolje,iako ni to nije trajno rješenje. razmišljam se o tome da razgovaram s dečkom.. najviše mi smeta šta od njega ne osjećam potporu u dosta stvari,a ne želim ga izgubit jer ga volim užasno.
želim razgovarat s njim,ali bojim se.. ne znam kako će reagirat i ništa više ne znam. u ništa nisam sigurna. možda sam premlada usrljala u ovako ozbiljnu vezu, i ne znam više jel ovo ono šta želim do kraja života. kako mogu bit sigurna da je on onaj pravi?
ma idem..
hvala što se pročitali post,ako vas ima takvih.
R. Valentine
Post je objavljen 29.05.2012. u 08:25 sati.