Bijasmo na nekakvoj muzici, ne mojom voljom. Nešto je ljudi plesalo, nešto skakalo, a nešto se pokušavalo uskladiti s pokretljivima. Ja sam promatrao. U nekom času pažnju mi je zaokupilo nečije koljeno. Lik kojega je koljeno bilo sastavnim dijelom očito je pratio što svira, ali nije jednostavno slijedio ritam. Koljenom, ili možda cijelom nogom, ovaj je opisivao notni zapis onoga što se čulo. Nešto kasnije, lik je očito shvatio da zurim u njega jer je zaigrao Kalinku.
Jednom sam, neiskusan kakav jesam, uzeo ribički štap, udicu, nešto kruha, i otišao na pecanje. Oko pola sata nije se događalo baš ništa, a zatim se pola sata nije ništa događalo. A onda je nešto povuklo udicu pa sam izvukao ništa. I onda opet ništa, nakon još jednog trzaja. I tako sam pola sata izvlačio ništa i stavljao svaki put novu krušnu gvaljicu. A onda sam izvukao ribu. Zlatnu. Nije mi ništa rekla.
Jednom sam dvaput oprao zube jer sam zaboravio da sam ih već oprao. Dvaput sam to učinio triput.
Neki je student veterine smislio genijalan grafit za našarati na zid NHK u Zagrebu. Dok je, radostan zbog novopridošle ideje, prelazio cestu, nije uočio tramvaj, a tramvajac nije uočio njega. Udarac glavom o pločnik izbrisao mu je zadnjih par minuta pamćenja, osim toga da se netom prije udesa domislio nečem genijalnom. Nakon pola godine sjetio se da je u pitanju bio nekakav grafit, a deset godina kasnije, dok je porađao neke teleće blizance, i konkretne ideje. No, onda ga je krava ritnula u glavu pa je opet zaboravio. Par dana je ozbiljno razmišljao o tomu da digne ruke od svega i ode u neku pećinu, a onda zaključio da bi mu tamo vjerojatno pala neka siga na glavu.
Kasnih osamdesetih, u Sjevernoj Karolini, nekoliko je republikanaca smislilo naročito podlu strategiju za poražavanje svojih političkih protivnika. Preko svojih doušnika koji su se motali po protivničkim taborima doznavali bi vremena i mjesta njihovih govora, kao i televizijskih i novinskih intervjua, a onda ili sami, ili podmitivši nekog od snimatelja ili tehničara, gađali protivnike sitnim, kameri nevidljivim predmetima, kako bi ih iznervirali dok pričaju, i tako im pokvarili utisak na publiku. Međutim, demokrati su shvatili što se zbiva i uzvratili im istom mjerom. Neposredno pred izbore stvar je počela prijetiti izbijanjem u javnost pa su se političari dogovorili da više neće to raditi. I zbilja nisu.
Dok sam bio mlađi, često sam zamijetio da neposredno pred glasne eksplozije osjetim nekakav pseudozvuk, kao i da nekad počnem hvatati predmet u slobodnom padu još prije no što je počeo padati. Nekad sam pak osjetio da jednostavno prebrzo reagiram za zakone fizike. Kako su se ta opažanja gomilala, meni je postajalo sve jasnije da mogu vlastitim umom kontrolirati vrijeme, usporiti ga ili ubrzati koliko želim. To sam i radio. Kad bih bio u kakvom dugačkom redu, puštao sam vrijeme da leti kako mu drago. Pred rokove, ili hvatajući zadnji autobus, usporio bih sve oko sebe, kako ne bih zakasnio. Nekad sam pak jednostavno ubrzao vrijeme na Trgu i promatrao ljude kako se vrzmaju poput mrava. Ili pak sve usporio i gledao njihove nevjerojatno spore pokrete. A onda su mi neki likovi iznenada navukli košulju s predugim rukavima i odvukli me u sanatorij. Otkrio sam da u zatvorenim prostorima ne mogu kontrolirati vrijeme kao na otvorenom. A možda čuvari također kontroliraju vrijeme.
Sedmu crticu izmislio je netko drugi:
Post je objavljen 27.05.2012. u 18:10 sati.