Marketing
HOT NEW ALBUM: Epica - "Requiem For The Indifferent"
Epica je diskutabilno najjači simfonički metal bend sa ženskim frontmanom. Najjači u smislu najsnažnijeg vlastitog identiteta, hrabrosti da sa svakim albumom idu dalje i napreduju, dakle progresivan, s nadom i uvjerenjem da će ih to odvesti stepenicu više.
Za razliku od relativno nedavno ocijenjenog aktualnog albuma Evenescencea (koji lebdi između 3/4), uz Amy koja stalno nešto mijenja, a to su najčešće članovi benda dok joj je fokus na razvijanju vlastitih vokalnih mogućnosti te "dorađivanja" i poliranja do tada stvorenog zvuka, Epica ima posve druge preduvjete da im "Requiem For The Indifferent" bude čvrsta četvorka pa i više od toga. S pomno izgrađenim i raznovrsnim klasičnim, zborskim i ostalim dionicama, kompleksnijim aranžmanima od instrumenalnih do vokalnih, uključujući i drugi vokal "growling" Marka.
Ostala konkurencija: Lacuna Coil je otišla u neki drugi smjer pogotovo vokalno, Nightwish je zabrazdio u vrlo ambicioznim konceptualnim i kompleksnim glazbeno-instrumentalnim djelima (što je meni osobno vrlo zanimljvo, no Nightwhish je trenutno u nekim novim područjima koja se za sada nisu pokazala dovoljno efektnima u bazičnom žanru, možda i zato jer tamo gdje su krenuli imaju još dosta posla za odraditi), a Within Temptation je s, iako meni dragim, pitki "The Unforgiving" otišao u klasično rockerski stil, prijemljiv za radio stanice i to ne s predznakom "metal, heavy, hard rock" nego contemporary glazbom. Kad sve zbrojite, skoro pa ispada da je jedino Epica ostala posve vjerna žanru operatic/symphonic metala, ali nemojte misliti da to znači ujedno i stagniranje. Baš naprotiv.
Osobno su mi se jako sviđali i "The Phantom Agony" baš radi te svoje nesavršenosti prvog albuma, no sve su naznake velikog benda već bile tu, a Simone Simons koliko god je još dosta nakon tog debija tražila vlastiti vokalni identitet (zanimljivo, to i nije više tako vidljivo s odmakom vremena kada unazad preslušavate albume - što samo znači da je cijeli koloplet prezentacije samog benda, glazbe, stila, na kraju i specifičnog (možda i nerazumljivog) vokalnog uparivanja Simoninog pop-mezzosoprana s (isključivo) growl vokalom Marka Jansena bio dovoljno upečatljiv i zanimljiv naročito publici), te "Consign to Oblivion". On je bio izvrstan album koji je Epica napravila po mnogima i za mnoge poput neke vrste graničnika u žanru, iako ni on ne spada u remek-djelo. No koliko oba spomenuta albuma lako sjedaju u uho, toliko aktualni "Requiem For The Indifferent" nekako ne sjeda odmah na prvu loptu. Album nema izraziti "hit" ili više njih, pjesme koje će učiniti da odmah prihvatite album. Ipak, " Storm The Sorrow " je svakako potencijalni hit, koji će vam doći "iza leđa". No zato je Simone izrazito sigurna sa glasom, napavila je napredak i u pjevanju soprana a i niže dionice odlično nosi čak i kada joj zbor (koji ponovo ima važnu ulogu na albumu) želi "oteti" momentum.
S druge strane, glazbeno je Epica napravila kompleksan posao: zadržavajući se unutar žanra, bend se rastegao u svim poznatim i nepoznatim smjerovima metala, klasike, i iskombinirao jedan vrlo slojevit konceptualan album koji ima izrazitu snagu u većini pjesmama ("Delirium", "Avalanche"...), žestinu "borbe" dvaju vokala. Ovaj album donosi sve najbolje i sve poznato od Epice ali složeno u jedno svježe izdanje, s novim ruhom i sa novim, zanimljivim momentima, s dodatkom već preopoznatljve progresivnosti koja je definitivno postala Epicin trademark.
Posebno spomena vrijedna je svakako skoro 10-minutna "Serenade Of Self-Destruction" - ne baš toliko instrumentalna verzija koju sadrže neke verzije izdanja iako je svakako impresivan uradak glazbene orkestracije inspirirane Istokom, ali je vokalna verzija ono što pjesmu diže na zaista poseban nivo i u kojoj bend izrazito sjaji sa strane tehničkog znanja svoga posla. Pjesma ne samo da savršeno zatvara album glazbeno, nego i tekstualno. Cijeli je album u tom smislu tamniji, pun propitkivanja i nikako nije slučajno nazvan "Requiem For The Indifferent". Rekla bih da ovaj album zaokružuje dosadašnju karijeru i opus Epice na najbolji mogući način i da sada bend ima posve otvorena vrata za što god odlučili raditi sljedeće. Što je poprilično moćna pozicija. Pitanje je kako će je i koliko dobro iskoristiti.
Popis pjesama:
1. Karma
2. Monopoly On Truth
3. Storm The Sorrow *
4. Delirium *
5. Internal Warfare
6. Requiem For The Indifferent
7. Anima
8. Guilty Demeanor
9. Deep Water Horizon
10. Stay The Course
11. Deter The Tyrant
12. Avalanche
13. Serenade Of Self-Destruction *
Legenda: 
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
Post je objavljen 23.05.2012. u 21:41 sati.