Marketing
Priča o zvuku svoga glasa
Pisma su oduvijek bila na glasu kao sredstvo za romantiku. Iako ne znam zašto, po meni na njih nemaju samo "pravo" zaljubljeni, ona su također važna i za prijateljstva i za sve one veze među ljudima u kojima ima neke povezanosti, bilo kakve. Ona su dobra za isprike, za izražavanje, za održavanje, ma i za samo to što jesu- priču. Svi smo mi priča, mogu čak reći da je i život priča, a sad o nama ovisi kakva će to vrsta i specifična podvrsta priče biti. Da, mi smo sami pisci naše vlastite priče. Wow, to znači da mogu napisati priču kakvu želim. Zvuči baš moćno. Ali moć sa sobom nosi veliku odgovornost i opasnost. Iako je moć jedna od temeljnih ljudskih potreba, nemoj to smetnuti s uma. Urođeno nam je da imamo potrebu za moći (naravno u različitim oblicima). Pa zašto onda ne bi bili moćni i napisali sretnu priču, ili ju živjeli, dođe ti na isto. Ono smo što jesmo, svatko od nas. Sami se stvaramo. A toliko truda ulažemo u stvaranje nečeg što nismo mi. Moramo razlučiti što je naša priča a što ne. Znam, teško je kad je tako sve isprepleteno. Kao da trebaš proći životnu školu za cirkusanta ili recimo nekog specijalistu za labirinte (ako to postoji, ali ja mogu zamisliti, pa za mene postoji, valjda). Kad sam već spomenula moć, evo što je još za mene moćno, odnosno, što za mene znači "biti moćan"- vidjeti koliko puteva imamo pred sobom (jer UVIJEK imamo mogućnost izbora), koliko god se nekad čini da ne. I onda, u tišini i mirnoći svojeg postojanja odlučiti kojim putem krenuti. Izabrali smo taj put iz nekog SVOG razloga, pazi, samo iz SVOG osobnog, isključivo osobnog razloga. Koji uključuje našu sreću. Da ne bih opet počela o složenosti sreće, samo ću usput spomenuti da je sreća nešto što dolazi iznutra, nema potrebe da je tražimo negdje izvan nas. To je kao da tražimo zvuk našeg glasa u glasovima drugih ljudi. Naravno da ga nećemo naći. A potrebno je tako malo ustvari, samo progovoriti. Ne znam dali sam jasna. Tako sam godinama lutala svim stranama ulica, različitih gradova, država, tražeći samo tren u kojem ću uhvatiti zvuk svog glasa. Iscrpila sam se. I tada sam zastala i odustala i pristala na slične zvukove, koji su me podsjećali na taj moj. I bila je to privremena sreća. A ja želim trajnu, ne pristajem više na ovu. Zato sad vrištim, derem se, vičem na sav glas, sretna što se čujem, što je taj glas napokon otkriven, dobio je snagu i vrijednost!
Post je objavljen 25.05.2012. u 13:14 sati.