Znate kad vam se nešto čini jaaako teško ili komplicirano, a onda stjecajem okolnosti to trebate napraviti i pitate se koji k?
To je to?
Meni je ta priča bila sa zakuhavanjem juhe. Ono kuha se sat vremena i onda se ne može jesti sad odmah nego kad se zakuha. I tako sam vam ja do svoje 20te godine makar uredno kuham od osnovne škole ostavljala juhu drugim ljudima jer se to treba – zakuhati.
Zakuhavanje je valjda u toj priči bilo ravno alkemijskim postupcima dobivanja zlata jer toliko puta sam čula ono otpuhujuće, sav mi je teret svijeta na leđima uzdisanje:moram zakuhati juhu.
I tako sam s nekih 20 možda i koju sitnu skužila bivanjem u kuhinji dok ne to netko drugi radio da je zakuhavanje ekvivalent bacanju šake rezanaca u procijeđenu juhu i zagrijavanju iste dok ne zaključa.
E sad, maknimo na stranu da sam ja malo bedasta povremeno, ili malo češće i da juhu ne volim baš pa me nikad nije pretjerano zanimala priprema gore spomenute juhe, ali zbilja postoje te neke stvari koje (meni zakuhavanje juhe, vama možda neke sasvim druge) se krajnje nepotrebno mistificiraju ili spektakularno predstavljaju neupućenima kao dosezi u razini kandidata na Nobelovu nagradu.
Tako nečije spremanje tavana postaje projekt kompleksan otprilike kao lansiranje istraživačke letjelice na Mars. Poneki ljudi tako prokleto dobro znaju predstaviti to što rade kao nešto od ključnog značaja za ha pa barem čovječanstvo ako ne i ekipu šire.
Meni ako već iz uvoda to niste zaključili to strahovito ide na jetricu.
Ili kako je Minimaks parafrazirao frajera iz bačve:“Pomakni svoje ogromne zasluge, ne vidim sunce“. Od velikih zasluga nekih pojedinaca povremeno ne vidim ni sunce ni mjesec, a bome ni ništa drugo.
Tim je pojedincima najgore i najteže, ali oni uspjevaju nekad ni sami ne znajući kako. Oni čine nemoguće. Lega moj, to nije nemoguće, jer da je nemoguće to ne bi mogao napraviti. Nemoguće je recimo biti bez kisika 3 dana i preživjeti. Molim dokaži mi svoje sposobnosti obavljanja nemogućih misija na tom primjeru. Lijepo te molim. Pretty please with sugar on top.
No dakle, ti ljudi koji čine nemoguće stvari i kojima je najteže, ali oni uspjevaju unatoč svima su prema mom iskustvo vrlo često samo vrhunski PRovci koji tako jebeno znaju predstaviti najbanalnije stvari da se ponekad zapitam jesam li u istoj galaksiji u kojoj i oni kad neke stvari doživljavam tako banalnima, a njima su tako velike i nemoguće.
To je valjda ono na 25celzija na Havajima uzimaju još jednu deku, a kanibali posjećuju Sibir turistički i goste se pečenim Rusima.
Kvalitetna razlika u shvaćanju i doživljavanju svijeta ili šira primjena nečeg poznatijeg kao fuzzy logika. Problem nastaje u sljedećem...sve mi je niži prag tolerancije na spomenutu skupinu, a sve ih više srećem...kako doskočiti tome? Vjerujem da ću im ubuduće detaljno ispričati kako sam savršeno zakuhala juhu. To će ih oboriti s nogu definitivno.
Post je objavljen 21.05.2012. u 23:53 sati.