Marketing
Porin - legende i redikuli
Fotos: Dario Njavro
Nekako mi se činilo ispravnim napraviti poveći vremenski odmak od završenog Porina i tek onda napisati koju, nadam se, pametnu. Djelomično jer sam i sama bila donekle uključena u cijeli „porinovski cirkus“, a djelomično zato što su prvi, često nesuvisli, komentari padali kao snoplje. Od „rezanja“ na račun „neduhovitosti“ same priredbe, „previše rocka“, do „najbolji Porin do sada“ i sl.
Istina je, kao i obično, negdje na sredini. Iz mog kuta gledanja, vezanog na izjave „svi Porine do sada“ a koji je identičan velikoj većini komentatora – pretenciozno bi bilo reći da je ovo bio naj Porinjer, posve sam uvjerena da 90% komentatora nije pratilo svih 19 porinovskih događanja, pa tako i ne znamo baš da nije bilo i boljih u prošlosti. Ipak, ako prevrtimo film posljednjih nekoliko godina, potvrdila se prošlogodišnja moja (i još nekih) najava koja je predviđala jaku uzlaznu liniju po skoro svim točkama na checklisti zvanoj „Porin“.
Kao i prošle godine, i ove ću dotaknuti sve moguće poveznice s Porinom. Kao i ostali i ja sam imala svojih euforičnih osjećajčića, kao i kiselog i negativnog feelinga, ali je 7 dana učinilo svoje.
Onaj dio koji je vezan za glasanje ostaje još uvijek najteži dio posla, iako niti priča oko tko nominira koga i kamo nije još za odbaciti, ali je ove godine bila daleko manji kamen spoticanja nego prošlih. Ostat će međutim zabilježeno, primjerice, kako su TBF (u svakom slučaju skupina koju izuzetno respektiram i cijenim) dospjeli s vrlo dobrim, ali samo to – vrlo dobrim albumom „Pistaccio Metallic“ u kategoriju klupske glazbe i da stvar bude gora, pobijedili. (O kategoriji „album godine“ ne bih uopće). To što je neki izvođač spada po „defaultu“ u neki žanr ne znači da u taj žanr spadaju i svi njegovi radovi. Moram li se jasno izraziti da je, bilo Dječacima bilo Generalu Woou, trebao pripasti taj Porin? Greška br. 1. Idemo linijom nerazmišljanja, automatikom. Jednako diskografi i jednako glasači.
Glasanje. Sjajan napredak pokazali su organizatori i diskografi, ali ne u cijelosti, koji su napravili sve moguće da glasači kliknu na one male ikonice i omoguće im da preslušaju skoro sve albume i pjesme u nominacijama. Također i video uratke. Dakle, elegantno i ispravno su prebacili svu krivnju za eventualne nelogične rezultate na glasače. Nemaš da se vadiš da nisi uspio preslušati nečiji rad prije glasanja pa eto nisi imao potpunu sliku. Dakle ako ste, cijenjeno čitateljstvo i hrvatska javnosti nezadovoljni rezultatima podjele kamenih kipića ove godine, znajte to je isključivo radi nemara i lijenosti glasača (malo i opravdanosti radi još uvijek prekratkog vremenskog okna u kojem glasači glasaju). I poprilično pouzdano mogu reći da nema načina za „pravo“ namještanje rezultata, ukoliko ne računam na klanove i preferencije unutar glasačkog tijela, na što ionako mogu svi i nitko utjecati, prije bih rekla da je u pitanju ono što je oduševljavajuće iskreno objasnio Mrle iz Leta 3 na Antiporinu: ne odsluša kolege, bilo da mu se ne sluša, bilo da ne stigne niti onda kada ih može sve odslušati kada krene glasanje. Ja bih tome dodala još nešto: prije će biti da glasači funkcioniraju po receptu: „ne glasam za njega/nju, nego protiv njega/nje“. Tipičan ljudski jal, no nemojmo se zavaravati da smo mi na Balkanu nešto posebno po tom pitanju, isti problem imaju i Oscari i Grammyji i lud je svatko onaj tko misli drugačije. Da glomazno glasačko tijelo Porina treba srezati barem za trećinu ili za onaj broj koji nije glasao zadnje dvije godine naviše – to je valjda svakom pametnom jasno. Ako nisi glasao zadnjih par godina, znači da te nije briga i nemaš što više tražiti u glasačkom tijelu.
Dakle, organizatori moraju još oko dosta stvari zasukati rukave. Sve problematičnosti u glasačkom tijelu negdje su morale izbiti pa osim TBF-a, opet imamo par drugih nezasluženih od kojih me uvijek najviše bode onaj za novog izvođača. Radio Luxemburg je simpa bend s HITOM (naglašavam ovo) kao i Kinoklub lani, ali to ne može biti jedina ili najvažnija kvaliteta novog izvođača, makar su RL jači bend od prošlogodišnjih pobjednika. No poprilično iznad njih je pak Zoran Mišić, neupitno. Njegov glavni problem je što djeluje u glazbi koja je ne pretjerano cijenjena (nepopularna!) u nas: hard rock, metal itd. plus vrlo nezgodna činjenica koja je vjerujem glasače bitno odvela na drugu stranu – tko još Mišića shvaća za novog izvođača? Nitko živ, niti ja. A ipak ga je Dallas kuhao taman toliko da je pomalo smiješno da je Mišić u konkurenciji za novog. Tehnički ispravno, stvarno nelogično i bezveze.
Pa kad smo već kod hard rocka i metala, da se dotaknem i rasprave koja se vodi oko toga treba li uvesti novu kategoriju za te žanrove. Generalno je to dobra ideja jer je zaista teško u isti koš staviti nekog čiji album liči na Panteru i recimo Vatru. Ali to je dobra ideja da nas je 10 milja i da nam je tržište trostruko jače. Ovako bi to bilo samo cirkusiranje s kategorijama, jer zašto onda ne otvoriti i kategoriju za još nekoliko žanrova, punk primjerice (niste li čuli za onu: „punk is not dead“?) Ono što je vitalno u ovom pitanju jest da u kategoriji „rock“ zaista i budu rock (pa onda derivati: hard, metal, pa da i punk) glazbe a ne „miješanci“ koji više liče na pop i zabavnu negoli na čistokrvni rock. Ove godine ne mislim da smo imali taj problem, iako se radi Opće Opasnosti generirala ova polemika (da je Mišić bio također u toj kategoriji onda bi imala smisla rasprava ovako nema). Sve što je bilo u „rock“ kategoriji ove godine je bilo ok. Opća nije niti blizu metala barem ne s aktualnim albumom dakle to je čistokrvni rock, e sad da li vam se taj retro hard rock sviđa ili ne to je sasvim drugo pitanje. Opća je sjajan bend sjajnih ljudi ali im je album u trci ipak bio slabiji od konkurencije za Porina i tu nema baš puno filozofiranja. Ostalo je stvar ukusa. Uopće ne sumnjam da će pravo vrijeme Opće Opasnosti doći uskoro. Da su trebali dobiti poneki (drugi) Porin – jesu, onaj za vokalnu izvedbu, jer ono što Galić napravi sa svojim glasom to je čudo, u što su se nevjerni Tome mogli uvjeriti i u televizijskom prijenosu, na stranu sviđa li vam se „Pobjego' sam“ ili ne (meni se ne sviđa, ali to ne umanjuje moje mišljenje o bendu i njegovim sposobnostima).
Hit Godine je međutim druga priča. I dalje je doživljavam kao dobru foru koja iskače iz zadane sheme i mislim da treba ostati i da ne trebamo baš sve imati jednako velikoj braći Grammyjima recimo. Uz adekvatnije i pouzdanije glasanje (kao ove godine), iako će uvijek ostati nedoumica „jet to zaista točno“. Ali ako je to volja naroda pobrana iz relevantnih emitiranja radio postaja, e pa narode moj onda glasajte za taj svoj hit godine kada je vrijeme za to. Ovako neke pjesme ostaju (samo)volja pojedinih radio stanica, urednika i sl. Netko je rekao „hit godine je Brad Pit a ne ova tri u finalu, da je Severina pokrenula one stotine tisuća svoje vojske koja je klikala spot na YouTubeu...“. Super. A po čemu je, uzmimo baš „Brad Pit“ nacionalni hit godine? Po klikovima na video? Šalite se. Zašto se klika na Severinin video? Da čuješ kvalitetnu muziku ili da je vidiš koliko se skinula, jel' joj se vidi trbuščić i koju je foru smislila u spotu? Toliko o tome. Hit Godine neka ostane kao naša „interna“ fora, ekstravagancija koja će nam donijeti u događanja oko Porina baš toliko šušura da bude zabavno i samo mic žućkasto, a dovoljno ozbiljno da ipak odražava neko stanje na tržištu, točnije glazbenoj sceni. (Nije sve baš u rezultatima diskografije). Ove godine je to bilo upravo to. Na prvu loptu sam totalno bezveze i nelogično doživjela dodjelu Porina za Hit Godine na samom početku završne večeri, a na kraju shvatila da je to savršen izbor. Kad si prvi, bitan si ali ne toliko da zasjeniš sve ono što slijedi nakon tebe. Sjajan potez.
Još je bilo sjajnih poteza za finalnu večer. Dvorana Zamet je bila sjajan izbor po svemu, vidljivo najviše na scenografiji. Izbor voditelja, Ave! Danijela i Petreković. Ono što je nedostajalo (a neki su to iskomentirali kao neuspjele šale, kojih ja iskreno nisam čula cca. 50% radi pozicije pa ne mogu suditi, ali ove što jesam su bile baš dobre) je malo više uhodavanja i uigravanja, i za miloga Boga, neka ovaj voditeljski par ostane na vijeke vjekova, već iduće godine vidjet ćemo pravi pomak u kvaliteti.
Ono što je bilo tužno, redikulno ili s pomalo gorkim okusom za promatrati te završne večeri ,bile su – legende. Jedna pod svjetlima reflektora, druga iza. Mišo Kovač (ja ga ne pamtim kao „Mate“ niti prihvaćam). Nevoljela estradna glazba dovela nas je do toga da je bilo mišljenja da Mišo nije legenda i da nije trebao biti te večeri počašćen. Netočno. Ali je jednako točno da je Mišo od sebe sam napravio neke vrste legendu-redikulu. I da sam toga nije nikako svjestan. Što je tužno gledati, pogotovo nama koji smo rasli na njegovim prvim velikim hitovima. Druga legenda koja se nikako ne zna nositi s tim je Goran Bare. Priželjkivala sam im (Majkama) berbu Porina i bila sretna što su je ubrali. Majke nisu legenda, ali Bare jest. S primjesom gorčine. Nebitno je da li se drogira, alkoholizira, „utječe loše na mlade“ – znamo po čemu je netko legenda u glazbi – ali kao i Mišo, Bare nije svjestan da taj status nosi dignitet, i – profesionalnost. Trebali ste vidjeti kako je Bare nakon prijenosa ostavio svoje Majke pred gladnim vukovima –medijima u VIP salonu da kao siročići (dečki oprostite mi na ovom izrazu) čekaju svog vođu da se udostoji i njih i nas svih ostalih, a onda kada se pojavio, onda je ostavio okus kao.... takav da mi je došlo da svakome od Majki (ne Baretu) posebno stisnem ruku, čestitam na osvojenim Porinima, viknem kolegama iz medija: „Što će nam Bare, eto nam ostalih, Čalića - pa tko je napisao “Teške boje“ ako nije i Šiljo, tko je skladao album ako nije i Čalić“ – ali nisam, odlučila sam se ne preseravati kao netko.
Zato su najsvjetlije sjajile jedna pop zvijeza i jedna etno antizvijezda. Massimo i Tamara Obrovac – da vas je više takvih, gdje nam bi nam bio kraj. Za mene su njih dvoje istinske zvijezde ovogodišnjeg Porina. Po svemu: kvaliteti, profesionalnosti, susretljivosti, duhovitosti...
Na kraju ovog podužeg teksta, ostaje i pitanje koliko je sjajno bilo prebacivanje Porina u Opatiju i Rijeku. Namjerno nisam rekla „s Biograda na“. Koliko god se meni sviđala ovogodišnja kombinacija lokacija jer je recimo iz Zagreba „piece of cake“ bilo doći dolje, ima tu i za i protiv: što je s onima iz Slavonije i s najdonjeg juga? Vjerujem da će uvijek neka lokacija biti kamen spoticanja radi geografskog položaja pa to u biti i nije neko pitanje koje se lako da riješiti. Bitnije je nešto drugo: ove godine se u program nakrcalo izuzetno mnogo popratnih događanja (već od četvrtka, a kamoli ne u petak i subotu), koja su mahom sva bila zanimljiva i opravdana, ali ih je bilo previše pogotovo kada program razlomiš na dva grada ma koliko blizu oni bili pa dobiješ problem timeinga, stizanja i ne najzadnje bitan, para za taksi (u protivnom ne stižeš, pa ni onda), para za parkiranje i slična logistika – pa nismo baš Rockfelleri, a najmanje glazbeno-novinarska branša u velikoj većini. Pa se onda dogodi da propustiš barem dva tri događanja, koncerta i dr. silom prilika. Reći ćete „pa ne moraš biti na svakome“, sorry people ali primjerice, pokret/događanja oko Antiporina je bio jednako zanimljiv i opravdan kao i sve ostalo. Dapače jako bitan i vrlo uspio jer se na kraju to uobličilo u pomalo nevjerojatnu, ali fenomenalnu situaciju: fol na suprotnim stranama oba su u biti cijelo vrijeme podržavala one druge na ovaj ili onaj način. That's the spirit! I to je jedan od razloga zašto zaista jest ovogodišnji Porin bio jedan od naj Porina do sada.
Post je objavljen 11.05.2012. u 09:34 sati.