Sjedim na terasi, na divnom današnjem suncu, pijuckam pivu, slušam mjuzu. Baš kako volim...opuštam se...gledam svoja dva haskija kako se igraju. Nikad nisu bile opuštenije. Predivne su.
Razmišljam o sebi, o svojim postupcima, o rizicima. Zašto volim raditi stvari na rubu? Uvijek na rubu..
Kao novinarka izlažem se prevelikom stresu, zdravstvenom riziku, još jednom burn out-u. Žudim za tetoviranjem, uživam i u procesu, bolnom, ali iscjeljujućem, pijem, tulumarim, gutam muškarce kao da su pilule. Nisam baš bila takva prije. Ili jesam, pa je ovo samo nadogradnja. Nakon devet godina veze i zajedničkog života, od čega zadnjih nekoliko godina nisam bila sretna, razumljivo je da sam luda. Ali nije samo to. To i je jedan od razloga prekida, osim što je tip bio kreten. Ne mogu se smiriti, kao da ne mogu "sazrijeti" i "odrasti" na način na koji to rade drugi. Mogu se truditi, puno raditi, biti civilizirana, i gotovo se praviti da sam odrasla. Ali nešto u meni, taj neki nemir, uvijek je prisutan i ometa me u "odraslom" životu...
Nemir, i jedan mali dio mene koji uvijek želi pobjeći, ma koliko sretna bila, koji želi otići bilo gdje osim tamo gdje stvarno jesam. "On the road again...".
Samo da mi je sjesti u auto ili u avion, i nestati odavde. Tjeskoba, od koje bježim, i kojoj se stalno vraćam, moja najdraža ljubavnica. Bol, koje nema, pa se vrati, kao nezdrava ljubavna veza. Želja za uvijek nečim novim...
Nikako da nađem tu svoju nišu, u kojoj ću funkcionirati poput "odrasle" osobe. Je li grijeh stalno se tražiti, stalno se nadograđivati, a nikad nije dovoljno? Ne znam. Neki kažu, super, to je genijalan i kreativan način funkcioniranja, neki kažu, bože, nikad nećeš odrasti. Ja iskreno ne znam što je istina, samo znam da je nemir moja niša.
Post je objavljen 18.05.2012. u 17:14 sati.