Poradi događajâ koji će kasnije uslijediti, suvišno je puno opisivati glavne junakinje ove kratke priče. Red je tek spomenuti da nisu slučajno dobile svoje nadimke. Dorica je bila dijete kakvo bi željeli svi koji potomstvo imaju ili to smjeraju: dobra, poslušna, uredna, marljiva, kao Bane predškolske dobi, a s druge strane opet živahna, zaigrana i znatiželjna, kao što to već djeca jesu. Zlatica je pak u mnogo čemu bila sušta suprotnost. Mali predmeti i cvijeće koji bi se preda njom našli zlo su prolazili, tako da je majka morala prijeći na kaktuse. Za razliku od ostalih djevojčica, obično je nosila hlače jer bi haljinicu poderala kroz pola sata. Poslušnost i red bile su joj strane riječi, kao i marljivost. Jedino što je dijelila s Doricom bila je znatiželja. Dovoljno da budu najbolje prijateljice.
Ta ih je znatiželja jednog popodneva navela da odu u Zabranjenu šumu. Sad bi bio red da se nešto kaže i o toj šumi. Za početak, šuma se nije zvala Zabranjena šuma, nego Mađarevka, budući da ju je dugo vremena posjedovao stanoviti Tibor Ek, inače nevažan za ovu priču. Ime Zabranjena šuma smislili su pak roditelji da si zastraše djecu i tako ih spriječe da zalaze u šumu i možebit se tamo izgube. Roditeljima nije bilo jasno da su zabrane i tajne ono što djecu (i ne samo djecu) privlači, dočim ih odbija jedino dosada. Da su ih par puta prisilno odveli tamo na piknik ili u šetnju, pričajući im o koristima koje imaju od šume, ne bi se naše junakinje šumi ni približile. Ovako su cijelim putem pričale o tomu što će tamo vidjeti. Prvo su pričale o gljivama, dok se jedna nije domislila da je tek proljeće i da nema puno gljiva, tako da su dalje razgovarale o raznom cvijeću kojemu nisu znale ni imena (ono žuto, ono ljubičasto s malo plavog, ono sitno plavo s bijelim crticama), zatim o žečevima, miševima, srnama, puhovima, kunama, žabama, daždevnjacima i svemu što se može vidjeti kako trčkara ili se gega po šumskom tlu, pa o slavujima, žunama, djetlićima, muharicama, zebama i nebrojenim drugim pticama koje su znale samo po glasovima ili sličicama iz knjiga. Taman kad su se nad njihove glavice nadvile grane hrasta koji je već stoljećima stražario na ulazu u šumu, razgovor je skrenuo među bića o kojima su čule samo pričati: vukove, vampire, vještice, šumske ljude i sve ono zbog čega su istovremeno željele zaći u šumu, i zbog čega su se toga bojale.
Od svekolike ponude koju su putem proučile, u šumi ih je dočekao samo jedan vuk, i to ne baš reprezentativan, a još manje onaj iz bajki. Taj vuk nije imao imena, dočim kevtaj, koji je nekad označavao obraćanje njemu, ljudima nije bio razumljiv, a nije imao niti pravo značenje. Čopora također nije imao, budući da ga je jedan mlađi vuk prije nekoliko tjedana zbacio s prijestolja. Zato se i motao blizu ruba šume, izbjegavajući radije svoje donedavne drugove, nego ljude. I jedni i drugi značili su sad opasnost, ali jedni bi ga puno lakše primijetili i potjerali. Ili ubili. Dali su mu to do znanja. Dva mala ljudska bića inače bi ga nasmrt prepala, kao i sve vukove koji su se makar i jednom našli pred puškama (a svi znaju da su svi ljudi isti), ali ovaj put je glad bila jača. Jača čak i od toga da preko dana ostane u skrovištu. Svladavši strah, a zatim i vrisku koja je uslijedila, brzo je zaklao obje i jednu po jednu odvukao u napuštenu lisičju jazbinu u kojoj se u zadnje vrijeme skrivao.
Istog dana započela je potraga. Nestanak dviju glavnih vragolanki (po onoj "s kim si, takav si") uzbunio je cijelo selo i uskoro su se formirale grupice koje su pedalj po pedalj tražile bilo kakve tragove. Jedni su krenuli od kuće do kuće, od staje do štaglja, od vrta do polja; drugi su krenuli prema susjednim selima, ispitujući ljude jesu li vidjeli dvije male djevojčice kako nekud idu; treći su krenuli prema šumi, dozivajući malo jednu, malo drugu, još i prije nego što su zašli u šumu. Nakon što se posve smračilo, grupice su se polako krenule vraćati doma, istovremeno očajavajući i međusobno se tješeći da su male bile dovoljno pametne da se negdje sakriju. Odlučeno je da se s potragom nastavlja čim se razdani i da glavnina sad ide u šumu, budući da u selu očito nisu. Roditelji te noći nisu spavali.
Drugi dan potrage ostavio je oveći ožiljak prvo na psihi šumske populacije, budući da je nekoliko sati ljudskog dozivanja rastjeralo sve što je pobjeći moglo, a zatim i na tragačima. Negdje oko podneva jedna je grupa naletjela na mjesto gdje su djevojčice stradale i krenula slijediti trag koji su za sobom ostavila mala trupla dok ih je vuk odvlačio. U nekom su se času izgubili, ali vijest se već proširila i strah je polako već prelazio u očaj, a očaj u bijes. Neki su dovukli puške, neki pse, pa se krenulo od početka, budući da su prvi tragači izgubili trag. Još par sati i par zalutavanja kasnije, našli su se pred onom lisičjom jazbinom. Nitko nije donio lopatu pa se oko dva sata nije događalo ništa, osim što su neki htjeli pucati unutra ne bi li ubili ili uplašili zlotvora (drugi su i dalje pokušavali vjerovati da su male žive, usprkos tomu što se nisu odazivale).
Konačno su, negdje u predvečerje, došle i lopate. Kopanje je potrajalo dugo u noć, budući da je jazbina bila više nego duboka, ali sad se više nije odustajalo. Nekoliko je ljudi došlo osvjetljavati mjesto s traktorima, drugi su dovukli baterijske svjetiljke, tako da je ukupan prizor djelovao kao neki drevni obred, jamačno iskapanja mladog ljeta iz zemlje u kojoj je spavalo. Nekolicina ljudi dosjetila se da treba tražiti i ostale izlaze, budući da lisice nikad ne naprave samo jedan, tako da je dio ljudi otišao gledati uokolo. Dio ih je pak cijelo vrijeme stražario s puškama, u nadi da će baš oni ubiti zvijer.
Otprilike u isti čas začula su se dva krika. Prvi je zavrisnuo jedan od kopača, ugledavši napola pojedeno truplo za koje se više nije moglo reći komu pripada. Drugi je bio jedan od tragača za drugim izlazom. Naime, kraj njega je projurio vuk, u bezglavoj nadi da će se tako spasiti, budući da od skrovišta nije preostalo puno više od jednog tunela. Ono što je dalje uslijedilo bio je rusvaj. Majke su instinktivno pojurile prema onomu što im je ostalo od kćerî, očevi pokušali zadržati njih i suze, kopači pak zakloniti svoje i tuđe poglede od užasnog prizora. Istovremeno, neki su pokušavali prići bliže da vide prizor, a drugi već dogovarali kako će uhvatiti vuka. Nakon desetak minuta posvemašnje graje i plača nekoliko je glasova prevladalo i dogovorilo se da će nekoliko ljudi ostati bdjeti i iskopati ostatak jazbine, a ostali krenuti u potjeru. Kamo točno, to zapravo nisu znali. Onaj kraj kojega je vuk izletio iz jazbine totalno se bio izbezumio i nije imao pojma u kojem je smjeru vuk odjurio. Zato su krenuli polako, slijedeći pse koji su ih doveli do jazbine.
Treći dan bio je uglavnom dan izvještavanja. Dovuklo se i nešto novinara, kao i nešto policajaca, premda nije bilo jasno čemu oni tu imaju služiti. Oni koji su pak krenuli za vukom vratili su se mrtvi umorni oko osam ujutro. Nisu našli ništa. Organiziralo se idućih dana još nekoliko hajki, postavljalo vučje zamke, ali uzalud. Nakon sprovoda na kojemu se skupilo oko tri i pol tisuće ljudi život se polako vraćao u kolotečinu, osim za dvije obitelji.
Bijeg od jednih progonitelja nije spasio vuka od puno gore opasnosti - gladi. Nakon tri tjedna hvatanja miševa i inih sitnih životinja, budući da je sve drugo bilo prebrzo (lov u čoporu ima svoje prednosti, pogotovo ako si glavni), glad je opet nadvladala strah od ljudi. No, ispalo je da su kokoši bolje zaštićene od malih djevojčica. Njegova preparirana lešina postala je temeljem za mali zavičajni muzej u obližnjem gradiću, a djeca su napokon dobila konkretan razlog da ne zalaze sama u šumu, kako god da se ona zvala.
Post je objavljen 17.05.2012. u 08:57 sati.