Marketing
Još samo par godina za nas
Wili day. Već sam pisao o Wiliju na blogu, vidi pod Pivo za Wilija , ali ovo je 20-ta godišnjica i zaslužuje dodatni spomen. Danas poslije posla ću prigodno i tradicionalno kao unatrag zadnjih 20 godina, uz pivo (koje sam mu ostao dužan pa ga sad moram popiti u njegovo ime svake godine na ovaj dan) podijeliti priču o Wiliju sa svojim trenutnim okruženjem. Zanimljivo da sam u prilici pozvati dvoje pravih, nepatvorenih bjelosvjetskih Židova na pivo, pa će, dakle, prisjećanje ući u kanon židovskih jada. Kao što i treba, jer priča je za Zid Plača, i ako ikad tamo odem, moj plač će ići u njegovom smjeru.
S ljudima iz priče od pred 20 godina sam i danas u kontaktu, iako smo raštrkani svijetom. Wili, koji je ušao u priču dobrim postupkom a izašao iz nje tragično, bukvalno bombom u glavu, nas uvijek podsjeća da stvari na ovom svijetu nemaju baš uvijek "smisao".
Palo mi je danas na pamet da ima u toj priči nešto od klasične grčke tragedije, sin jedinac dolazi iz daljine na očev pogreb u zemlju u ratu, i onda gine od neprijateljske ruke, ostavljajući nemoguće ucviljenu majku... Ne, takve stvari nemaju smisla ni vremena, i Još samo par godina za nas EKV traje tu vječno. Put je kao ovaj na Pagu, kamenit, zarašten, stravično usmjeren i ponekad vodi ... direktno u nebo.
Wili, pokoj ti duši, i, kao i obično, hvala za mjesto.
Post je objavljen 17.05.2012. u 05:30 sati.