Uzmimo primjer koji često slušam od investitora koji se stanovi Belveder zanimaju za ulazak na hrvatsko tržište. Nužan je preduvjet da prvi projekt bude uspješan. Mi smo zapravo premalo tržište da bismo si mogli dopustiti neuspješan projekt. Pritom ne govorimo o astronomskim iznosima, nego o uobičajenim povratima na investiciju. Dakle, cijeli sustav trebao bi se brinuti kako bi se pojednostavnio investicijski proces, kako bi Hrvatska ostala na investicijskoj karti Europe. Naravno, kad govorimo o podupiranju investicija, podrazumijevamo poštovanje zakona, prostornih planova, urbanističkih planova, ali i smanjenje administrativnih zapreka, bržu reakciju lokalne samouprave i fokus svih aktera na postizanje željenog rezultata. Stavila bih naglasak i na situaciju s traženim investitorima u turizam i hotelijerstvo. Potpuno se zanemaruje aspekt komercijalizacije i povrata investicije, rizik koji leži isključivo na privatnom partneru. Naše hotelsko tržište karakterizira snažna sezonalnost, dakle vrlo neujednačena razina popunjenosti kapaciteta tijekom godine.
Uzimajući u obzir taj ključni parametar, kao i činjenicu daje prosječna ostvarena cijena soba jako niska, dovodi se u pitanje isplativost investiranja u hotele. Također, susrećemo se s velikim inicijalnim ulaganjima i dugim razdobljima povrata. Postavlja se pitanje koju snagu treba imati investitor danas da bi mu banka ili sindikat banaka financirali 100 milijuna eura vrijedno ulaganje u hotelske kapacitete na obali. Jedan od temelja javno-privatnog partnerstva treba biti razumijevanje ciljeva svake strane.
Uobičajeno je da javni partner ima niz ciljeva: od kratkoročnih do dugoročnih, ekonomskih, socijalnih itd. Privatni partner također angažira svoje znanje, sredstva i resurse radi ostvarenja traženih povrata na investiciju. Potrebno je zajednički stvarati praksu dobre suradnje i fokusa da bi se ostvarila situacija u kojoj su svi na dobitku.
Post je objavljen 16.05.2012. u 10:32 sati.